Piše: Kemal Kurspahić
Čitajući ovih dana refleksije o politički aktuelnoj knjizi Tima Nikolsa (Nichols) pod naslovom „Smrt ekspertize: Kampanja protiv utvrđenog znanja i zašto je to važno“ zabilježio sam anegdotu na koju podsjeća autor: riječ je o veteranu britanske diplomatije koji je penzionisan nakon 40 godina rada u kojima je – kako kaže – svako jutro išao kod premijera i uvjeravao ga da tog dana neće izbiti svjetski rat.
„Mogu sa zadovoljstvom reći da u karijeri dugoj 40 godina samo dva puta nisam bio u pravu“.
Ta dva previda su, naravno, izbijanje Prvog i Drugog svjetskog rata sa nezamislivim posljedicama: procjene ukupnog broja ubijenih se razlikuju, zavisno od primijenjene metodologije i uplitanja politike u nastojanja da se uveća ili umanji broj žrtava, ali su najpribližnije saglasnosti procjene da je u Prvom svjetskom ratu ubijeno 18 a u Drugom 60 miliona ljudi.
Nisam proučavao koji je savjetnik ili koja grupa od povjerenja, poput britanskog diplomate čiji je posao bio da svakog dana uvjerava premijera kako tog dana neće izbiti rat, navela tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića da i onda kad se rat u Bosni i Hercegovini uveliko zahuktavao poruči bosanskohercegovačkoj javnosti kako rata neće biti.
Moglo je to biti njegovo vjerovanje kako će se partneri s kojima je pobijedio na izborima i formirao vlast na kraju, ipak, urazumiti; ili nuđenje maslinove grančice mira do zuba naoružanom protivniku; ili, jednostavno, refleks da se ponudi umirujuća poruka narodu u kojem se širio strah od najgoreg.
Ne znam, dakle, šta je motivisalo Izetbegovićevu izjavu koju domaći „generali poslije bitke“ ili zakleti politički protivnici i nakon četvrt vijeka uzimaju kao vrhunaravni dokaz njegove naivnosti i nekompetentnosti kao, uostalom, i njegovo pristajanje na sva dejtonska ograničenja bosanskohercegovačke državnosti.
Ali, imao sam prilike da u intervjuima, predavanjima i okruglim stolovima objašnjavam zašto ni sam nisam mogao zamisliti rat u Bosni i Hercegovini.
Moje uvjerenje kako rata kod nas ne može biti počivalo je na nekim pozitivnim i nekim krajnje negativnim iskustvima i procjenama.
Kao pozitivna – navodio sam tradiciju i kulturu zajedničkog življenja u poštovanju za komšiju i njegovu vjeru i običaje; naša životna iskustva prijateljstava i čak brakova bez obzira na razlike i osobenosti; lično iskustvo življenja i školovanja – osim u Bosni i Hercegovini – po pet godina i u Hrvatskoj (Rovinj) i u Srbiji (Beograd).
„Negativni“ razlozi nevjerovanja u rat počivali su na procjeni kako mi jednostavno nemamo nikakvih, geografskih ili političkih, uslova da ratujemo jedni protiv drugih: živjeli smo u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama, živjeli u miješanim brakovima i nije se moglo gađati nijedno gradsko naselje a da se ne gađaju i svoji. Nisam vjerovao u rat kod nas i zato što sam – iz svih ovih razloga – znao i da će ako do njega dođe to definitivno biti zlo takvih razmjera da niko razuman ne bi pristao na to.
(Već prvih mjeseci ubijanja Sarajeva – u noći 29. maja kad je general Ratko Mladić snimljen kako naređuje pukovniku Mirku Vukašinoviću: „Velušiće tuci i Pofaliće tuci. Tamo nema srpskog življa mnogo” – shvatio sam koliko je pogrešno bilo očekivati razum od civilnih i vojnih komandi kojima je svejedno da ubijaju i svoje ako ih nije baš mnogo.)
Tema o mogućem izbijanju novog rata oživljava u bosanskohercegovačkoj javnosti – 25 godina kasnije – novim povodima i intenzitetom. Iste ideologije koje su bile na sceni 1992. obnavljaju, s istim pokroviteljima i istim žarom, ratne projekte čija je uspostava bila moguća samo zlodjelima koja su dobila međunarodnopravnu kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata.
U odgovoru na ta sve agresivnija prizivanja osuđenih duhova prošlosti iz kruga „probosanskih snaga“, često bez bilo kakve izborne legitimacije, sve češće se uzvraća upozorenjima kako se projekti sračunati na teritorijalno prekrajanje Bosne i Hercegovine ne mogu provesti bez novog rata.
Zastrašujuća je lakoća s kojom se provociraju sukobi i prijetnje sukobima u zemlji koja još nije pokopala ni sve žrtve prošloga rata i pred novom generacijom punoljetnih koji nisu bili ni rođeni kada je počeo „rat kojeg neće biti“. To se događa u regionu u kojem još nisu svedeni svi računi ratova devedesetih, uključujući i zategnutosti oko Kosova, u kojima zagovornici konačne podjele traže potkusurenje na račun Bosne u Hercegovine.
Za sada izvjesno osiguranje protiv kritične eskalacije verbalnih ratova predstavlja uvjeravanje „međunarodne zajednice“ o njenoj odanosti „suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ Bosne i Hercegovine ali – sa sjećanjima na odsustvo međunarodnog odgovora kad je počelo ubijanje 1992. i najnovijim iskustvom zauzimanja i aneksije Krima u kojoj svijet osim osude nije imao bilo kakav djelotvoran odgovor – krajnje je vrijeme za unutrašnji bosanskohercegovački dogovor i sustizanje susjeda odmaklih u euroatlantskim integracijama.
(slobodnaevropa.org)
