Piše: Zijad Beširević

Dejtonsko uređenje BiH, koje je trebalo biti samo privremeno, a održava se vještački već skoro 20 godina, podjelilo je državu i razorilo u njoj sve ljudske i privredne potencijale i sada svoje genocidne izrasline pothranjuje rasprodajem prirodnih resursa. Uznemirena buntom naroda, Međunarodna zajednica preko EU svoje neuspješne i truhle političke kompromise pokušava zamjeniti nekim ekonomskim programskim paketom, koji će biti samo isti uspavljujući doping  u novom pakovanju, ako se ne bude implementirao zajedno sa reformom političkog sistema.

BiH će odoljeti svim pritiscima izvana i iznutra. BiH će ostati multietnička i cijela, kad srastu u jedan sva tri njena dijela. Nećemo dozvoliti ubijanje srca multietničke Evrope, rasturanje naše Bosne i Hercegovine, niti crtanje novih  karata podjele po našoj krvavoj koži.

Ukrajinska kriza s eskalacijom na Krimu definitivno je preusmjerila pažnju EU ali i svijeta sa BiH,  značajno umanjujući značaj i obezvređujući učinak februarskih i martovskih protesta. Samo desetinu dana ranije EU i SAD su u nekom dijelu priznali svoje propuste i prihvatili greške učinjene u Posdejtonskom periodu, stidljivo najavljujući svoj drugačiji pristup i aktivniji angažman u BiH. Po prvi put do sada problemi BiH ne prevaljuju se isključivo na bh političare i ne svode samo na  BiH, već dio svoje odgovornosti uvijeno prepoznaje i međunarodna zajednica. Čak šta više govorilo se o promjeni Dejtona, Dejtonu 2, a bilo je i nekih neprovjerenih nagovještaja o teritorajalno- političkom preustrojstvu BiH, kojim bi se ukinuli entiteti i kantoni, a bh teritorij objedinio u cjelinu sličnu onoj kakva je nekad postojala. Ali sve do sada su to bile i ostale “kule u oblacima“ za obične smrtnike koji se od toga ne mogu najesti.

Neodlučnost u BiH dovela do Ukrajine

Eskalacijom krize u Ukrajini BiH je opet ostavljena sama sebi. Ostavljaju je i dalje da se guši u vlastitom smradu, kao da to nije i njihov smrad. Međunarodna zajednica ima prečih stvari, pa ponovno zanemaruje uticaj bh sindroma na politička zbivanja u svijetu, u uvjerenju da će se to moći riješiti i prevazići na dosadašnji način. Obilježavanje 100- godišnjice Sarajevskog atentata će uskoro staviti BiH ponovno u žižu svjetskih zbivanja i poslati nove signale upozorenja, kako se ne bi opet nešto neželjeno izrodilo.

Nakon dvije decenije očekivanja reformskih procesa s kojima bi BiH postala uređena evropska država, umjesto optimizma i vjere u bolje sutra, nižu se nevjerice i razočarenja, koja su ovih dana i mjeseci prerasla u opšti narodni bunt. Većina bh građana potpuno je izgubila vjeru u  sposobnost domaće politike, ali i vjeru u pomoć iz vana, posebno od EU i SAD. Neodlučnost Međunarodne zajednice da ukloni žarište u BiH dovelo je do Ukrajine i moglo bi Međunarodnu zajednicu skupo koštati.

Dejtonski ugovor je otrov koji truje i zavađa narode

Neshvatljivo je i neoprostivo da sve do danas, ni jedno državno ministarsrsvo, ni jedna asocijacija ni jedan visoko rangirani bh političar niti politički analitičar, nisu smogli hrabrosti i snage, da kažu u lice vrhovnim organima UN, političkom vrhu SAD,  forumima i liderima EU, da je Dejtonski ugovor otrov koji truje i zavađa narode, ne samo sada već od njegovog samog začetka. Neshvatljivo je da međunarodna zajednica s toliko političkog iskustva i rutine ne shvata i ne priznaje da u BiH nema ni mira, ni života ni suživota, dok na jednoj strani postoji Rs a na drugoj FBiH sa Bošnjacima i Hrvatima u njoj. Sama činjenica da su Hrvati i Bošnjaci na jednoj strani (u mnogo čemu i sami suprostavljeni i nedorečeni) a Srbi u Rs na drugoj, pokazuje da se tu radi o dvije (tri) poptuno suprostavljene formacije, okrenute jedna nasuprot drugoj. Da li je takva podjela rezultat smišljene strategije da se napravi izvor trajnih sukoba ili rezultat nepoznavanja i pogrešnih procjena, može se i danas nagađati. Savez Bošnjaka i Hrvata bio je logičan u početku i tokom prvih godina agresije, jer se trebalo suprostaviti višestruko jačem srpskom okupatoru ( koji im je zaprijetio uništenjem), i kako takav mogao privremeno postojati u nekoj formi. Ali od trenutka kada su i Hrvati preuzeli ulogu agresora, od tog trenutka nikakav savez Bošnjaka s njima nije imao opravdanje, jer sam po sebi izaziva protiv sebe Srbe i generira razloge konfrontacije. Zbog toga se legalzacija FBiH po Dejtonskom sporazumu može smatrati neoprostivom posljedičnom greškom kao i formiranje Republike srpske. Dejtonski sporazum je mogao identifikovati sukobljene strane, nivelisati krivice i odgovornosti, ali nikako ostaviti zajedno neprirodan i nezdravi savez Hrvata i Bošnjaka, koji samim svojim  nastankom a još više postojanjem legalizuje Srbima pravo da se samoorganizuju i kao takvi budu suprostavljena ili jasnije rečeno neprijateljska strana. Upravo zbog toga, reorganizacija FBiH koja se priprema i na kojoj insistiraju Amerikanci, ako se vrši bez demontiranja Rs, je novi promašaj ili bolje reći nova teška i vrlo posljedična greška.

Srbija i Hrvatska nisu garanti Dejtona

U tom  kontestu smeta i nedopustivo je što do sada ni jedan bh političar nije našao za shodno da kaže u lice predstavnicima MZ da Dejtonski ustav nije i ne može biti najviš zakonodavnopravni akt države, jer je nametnut, jer ga nije izglasao narod, već da je to samo legalni Ustav BiH, koji s amandanskim poboljšanjima treba vratiti u život. Još manje je prihvatljivo iz dana u dan slušati plejadu srbijanskih i hrvatskih političara, koji se utrkuju koji će glasnije reći da su Srbija odnosno Hrvatska garanti Dejtonskog sporazuma.

Otvorite usta licemjerni bh političari, recite im jasno i glasno da oni ne mogu biti i nisu garanti Dejtona, već agresori, strane u sukobu koje su i same okrvarile ruke i krvavim rukama prepoznatih i potvrđenih zločinaca Miloševića i Tuđmana stavile svoje potpise na Dejtonski ugovor.

Upravo zbog toga su različite kontraverze o Dejtonskom ugovoru sve prisutnije i bliže istini. Sada već u horu odgovorni i visokorangirani političari MZ ističu da je Dejtonski ugovor trebao biti samo privremeno rješenje, mada do sada ni prstom nisu makli da ga osvježe, zamjene boljim ili ukinu. Sve je više i onih koji podržavaju stav Slovenije da Bosni i Hercegovini treba obezbjediti specijalni status koji bi joj omogućio da se izvuče iz gliba i pokrene na putu ka Evropskoj uniji. Ali zvaničan stav EU je i dalje u oblacima magle, neuvjerljiv i nesiguran. EU se plaši uzeti vruć krompir u ruke, što je ponovno ovih dana svojom posjetom BiH potvrdila Ketrin Ešton, koja goruću političku krizu pokušava podrediti ekonomskoj, mada je jasno da će ekonomija utoliko biti lošija ukoliko politika bude defektnija.

Hrvatska i Srbija ne prestaju prekrajati BiH

U Srbiji i Hrvatskoj, susjedima koji su pokušali i uspjeli okupirati i podjeliti BiH, sve veći broj dušebrižnika koji grade političku karijeru, direktno ili preko svojih pulena u BiH, nude recepte i rješenja za “bolje“ uređenje BiH. I svi oni umjesto rušenja unutarnjih ograda, rasturanja nacionalnih torova s nacionalističkim nabojima, nude nove još zatvorenije torove. Čak šta više, prije desetak dana u Mostar je nakon premijera Milanovića došao čovjek koga u Bosni cijene i vole, popularni g. Mesić, biviši hrvatski predsjednik, koji se i ovaj put zalagao za zdrave ideje, ali je nastupio u ulozi “garanta Dejtonskog sporazuma“, zanemarujući činjenicu da dojučerešnji agresor ne može biti garant, jer je nanio dosta zla i narod mu ne vjeruje. Mesićeva vizija uređene Bosne je država sa nekoliko višenacionalnih cjelina, koje on zove “evropske regije“.

U intervju datom “Aljazeeri“ prije par dana vaskrsnuo je i zagrebački gradonačelnik Bandić, kome  smetaju nacionalni torovi, pa ipak kao najbolje rješenje protiv podjela nudi Treći entitet i najavljuje ga kao izvjestan.

A slični vjetrovi pušu i sa druge komšijske strane. Ovih burnih predizbornih dana za Srbiju, srpski političari, lideri srbijanskih političkih partija, ubiše se brižnim sugestijama i porukama svojim prvim komšijama, koje su tek nedavno tako strateški genocidno tamanili. Dačić s neizmjernom zahvalnošću u nebo izdiže Miloševićev projekat- genocidnu Rs i oštro prijeti bosanskim muslimanima i međunarodnoj zajednici da se ne igraju sa genocidnim nedonoščetom. A svoje recepre za bosanske bolesti nudi sve veći broj skorojevića i skoro zaboravljenih  evropskih političara. Sada bi i W. Petricsh uveo u BiH “pametan oblik decentralizacije na nivou regija“, koje bi ojačale glavne kapacitete države, a dok je imao mandat Međunarodnog predstavnika u BiH jedva je prstom micao.

Kao odgovor svima njima, u ime sviju nas koji Bosnu i Hercegovinu doživljavamo kao svoju jedinu domovinu, preko Facebooka im je Muftija Smajkić jasno i glasno poručio: “Nećemo dozvoliti treći entitet i crtanje karata po našoj koži“.

Svi oni treba da znaju da će BiH naći sebe u svom unutarnjem biću, oslobođena međusobne mržnje i bez nacionalnih torova, i to onda kada je oni ostave na miru. BiH treba političko i ekonomsko jedinstvo bez entiteta, bez kantona, sa opštinama u kojima će građani sami graditi i imati svoju građansku samoupravu, sa demokratskim pravima i slobodama za kojima i danas traga Evropa i veliki dio svijeta. Zašto bilo ko od nas, Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i drugih, mora pripadati nekom omeđenom entitetu, nekom zatvorenom kantonu, zašto ne živjeti mirno u nekoj svojoj opštini, pripadati domovini Bosni i Hercegovini i u njoj potvrđivati svoj patriotizam.

Ja živim danas u Americi, u državi Vermont, citizen sam – građanin Vermonta, ali ja sam Amerikanac. Amerikanci su i moje komšije koje su se ovdje naselile ili ovdje rođene prije godinu ili više desetina godina. Svi mi imamo neku vjeru, nosimo je u sebi, neku religiju koja nas ispunjava, ali ne ograničava da se međusobno cijenimo, uvažavamo, volimo. Svako ide ili ne ide u neku svoju crkvu ili džamiju. Svi mi zajedno gradimo mir i njegujemo demokratiju kao Amerikanci, a ako zatreba i ako se mora idemo u rat kao Amerikanci. Pedeset američkih država sa stotinu različitih naroda  stoljećima živi u slozi i ljubavi, bez unutarnjih antagonizama i nastranih aspiracija. Sa susjednom Kanadom se sarađuje, koordinira i svi napreduju i rastu obilato pomažući i druge. Zašto Srbi i Hrvati, prve bh komšije, ne nauče nešto iz tog recepta za dug i sretan zajednički život? Zašto ne dozvole svojim sunarodnjacima u BiH da se osjećaju kao Bosnaci? Zar se  i danas kao ranije vlastita sreća može graditi na nesreći drugog, zar se mora otimati od drugog da bi samo ti zasitio svoju glad i pohotu?

Bandićeva teorija o Trećem enitetu    

Priča o Trećem entitetu, o tzv. Herceg Bosni vrti se ciklično i nastavlja u nedogled. Zagovara ga i gradonačenik Zagreba g. Milan Bandić, „kako bi se obezbjedila ravnopravnost Hrvata“. Takva priča se ne bi danas pričala i Hrvati bi već duže od deceniju bili u svom entitetu, da Tuđmanova ratna administracija nije razmjenila sa Miloševićevom ratnom admistracijom ljude i teritorije. To je cijena koju su platili jedni i drugi, i žaliti sada za ravnicom u Posavini i Krajinama u Hrvatskoj je prekasno. U istom kontestu se  izbor g. Željka Komšća u Predsjednišvo BiH već godinama potura Bošnjacima pod nos kao kukavičije jaje, a Dragan Čović skoro svaki svoj nastup, svaku diskusiju počinje s podcrtavanjem tog izbora, kao da je to produkt bošnjačkog spletkarenja, a ne Dejtonskih promašaja. Ni jednom prilikom taj zamorni Čović nije rekao da skida kapu Bošnjacima što su umjesto Bošnjaka izabrali Hrvata, što bi morala biti neka potvrda da Bošnjaci itekako uvažavaju zaslužne pripadnike drugih naroda i pomažu im da zauzmu najviše položaje. Mogli su Bošnjaci dati glas bilo kom Bošnjaku ali su ga dali g. Željku Košiću jer nisu pokvareni, je cijene njegove zasluge i potvrđena patriotska opredjelenja.

U Dejtonskom uređenju sve nakaradno i pogrešno     

U postojećoj Dejtonskoj organizaciji BiH ništa ne funkcioniše na normalan organizovan način. Sve u Dejtonskom uređenju je pogrešno i nakaradno. Država koju čine dva entiteta nije ni carevina ni kraljevina ni Republika. Ali je zato genocidna Rs – Republika, i to zamislite, ničija druga već samo i isključivo Srpska. Može li se veći apsurd i zamisliti. Bosni i Hercegovini, koja postoji hiljadu godina, koju je od agresije počinjene iz Srbije i Hrvatske odbranio i referendumom potvrdio narod, negira se pravo postojanja, ne priznaju njene institucije i zakoni, a nadređuju joj se tvorevine stvorene agresijom – genocidna Rs i  ponovno u Zagrebu oživljava Herceg Bosna. Uz sve to ime države BiH je već u startu  osakaćeno, načet joj i osakaćen suverenitet,  a kad je sakato ime sakata je i država. S druge strane genocidna Rs se ne samo svojata već uporno promovira isključivo kao Srpska, iako do agresije nikad nije postojala a još manje bila samo srpska. I na nju imaju pravo samo Srbi.

U takvim okolnostima postoje nagovještaji da su Washington i Berlin spremi podržati promjenu Ustava BiH, a svoju pomoć u tom pravcu nudi i Austrija. Reklo bi se da svi oni počinju shvatati da za BiH nema budućnosti bez novog ustava. Odjednom je odnekud procurilo da je Dejtonski sporazum donesen 1995.godine, već nakon tri godine trebao biti promjenjen. U tom cilju neki podržavaju raniju ideju za održavanje Konferencije o BiH  pod nazivom „Dejton 2“. Da li je to glavni razlog što je u BiH orginalan Dejtonski ugovor odmah po potpisivanju nestao, a vlasti i institucije se služe kopijama koje su izgleda skrojene po posebnoj mjeri?

Nakon što su procurile vijesti o spremnosti SAD i EU da revidiraju dejtonska rješenja i oslobode ih ograničenja koja su ispoljena u toku primjene Dejtona, SAD i EU ponovno eskiviraju. Daju se izjave kako dejtonska rješenja nisu iscrpila svoje potencijale. Poručuje nam se da sve moramo uraditi sami, što je neodgorno reći kad se zna da su nam vezane i noge i ruke. Čak smo zaboravili i govoriti. Još uvijek ima i onih koji uporno ponavljaju da nema govora o ukidanju entiteta, a iz Rusije su još ranije poručili da neće biti raspakivanja Dejtona, jer nema političkog koncenzusa, mada se zna da kriza svaki dan više eskalira i da je koncenzus domaćih političara isključiv.

Različiti koncepti regionalizacije BiH

U BiH već dugo po različitim kriterijima regije prave stranci, kako se često ističe radi brisanja entitetskih granica, a granice sve deblje, a između nekih još postoje i rovovi. SAD imaju obavezu da pomognu BiH, ali je BiH umorna od neučinkovite i demagoške pomoći. Nakon svega što se u BiH dogodilo od Dejtona do danas nikome se ne može bezrezervno vjerovati. Nije li i najnoviji (stari) projekat regionalnog uređenja Bosne i Hercegovine samo nova faza u nastojanju da se BiH dalje dijeli, a većinski Bošnjaci gurnu na margine.

a)      Koncept regionalizacije iz 2002.godine

Još 2002. godine je pokrenut projekat multietnikih regija sa 3 varijante podjele BiH na 4, 7 ili 10 regija, s tim da ni jedna nacionalna grupa ne može biti predominantna ni u jednoj regiji. Po prvoj varijanti su bile predviđene 4 regije: Banjalučka, Tuzlanska, Sarajevska i Mostarska. Banjalučka je trebala obuhvatiti područje od Bihaća do V. Kladuše, na sjeveru do Srbca, na jugu do Bos. Grahova, G.Vakufa, Kupresa, Glamoča, a obuhvatala bi i Jajce. Tuzlanska bi obuhvatila područje od Bjeljine, granicom Teslić, Grhovo, Lukavac, Maglaj, Kladanj, Vlasenica, Srebrenica, uključujući i Doboj. Sarajevska bi bila od Travnika, pa linijom N.Travnik, Vitez, Žepče, Kreševo, Fojnica, Kalinovik, a na jugoistoku bi obuhvatala Foču, Rude, Višegrad, Čajniće.

Po planu Evropske komisije “EURED“  iz 2003.godine, nazvan Projekat EU za regionalni ekonomski razvitak (koji je odbacila Rs), BiH bi bila podjeljena na 5 regija: Sjeverozapadnu, Sjeveroistočnu, Centralnu BiH, Hercegovinu i Sarajevsku makro regiju.

b) Američki koncept reorganizacije FBiH

Bivši američki ambasador g. Patric Moon zagovarao je promjene u BiH po kojima bi Republika BiH imala Parlament sastavljen od Senata i Kongresa i tri nivoa vlasti: lokalnu, opštinsku i regionalnu. Općine bi delegirale predstavnike u Senat, svaka općina po jednog, a Kongres bi se formirao od političkih stranaka. Predsjednika R birali bi građani direktnim izborima, kao što se bira Predsjednik SAD. Njegovim planom reorganizirala bi se FBiH, ustvari izvršila dalja podjela između Hrvata i Bošnjaka, a genocidna Rs bi ostala nepromjenjena i cjelovita, što je apsurdno. Očigledno da je po Moonovoj zamisli otvorena  rasprava o ustavnim promjenama u FBiH, kojim se umjesto sadašnjih 10  zagovara 6 kantona sa Sarajevo distriktom, a time bi se Dom naroda Parlamenta FBiH povećao sa 68 za još 17 delegata iz reda “Ostalih” koji se nebi zvali ostali već nacionalno neopredjeljeni ili nacionalne manjine. Na osnovu ovakvih razmišljanja SAD su preko  Ekspertne grup nedavno pokrenule incijativu za Ustavnu reformu FBiH sa nacrtom novog Ustava, koja podrazumjeva i donošenje novog Ustavnog zakona.

Potstaknuti i ohrabreni činjenicom da se ovom reformom ne dira Rs, Srbi su pokrenuli proces formiranja Saveza srpskih opština u FBiH (sa općinama Drvar, Bos. Grahovo, Glamoč  a možda i Bos.Petrovac), kako bi kroz ustavne promjene u FBiH uspostavili srpski kanton, što bi ustvari bila nova SAO-izacija BiH po ugledu na onu iz 1991. godine. A po istoj takvoj analogiji mogli bi Bošnjaci Rs pristupiti formiranju kantona Srebrenica sa opštinama Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Srebrenica, Višegrad i Foča ili Hrvati Rs osnovati u Posavini svoj Posavski hrvatski kanton sa općinama Brčko, Bos. Šamac, Derventa, Modriča i Bos.Brod.

c)      BiH država sa pet regija

Novija varijanta preuređenja ili bolje reći podjele BiH o kojoj se danas govori je prijedlog po kojem bi se ukinuli entiteti i kantoni, a umjesto njih bi se formiralo pet regija: Banjalučka, Tuzlanska, Mostarska, Sarajevska i Distrikta Brčko. Na prvi pogled izgleda sasvim prihvatljivo da se umjesto dva entiteta i 10 kantona formira pet teritorijalnih jedinica, koje na neki način predstavljaju prirodne regionalne cjeline. Međutim, kada ovaj  koncept gledamo u sklopu svega što je do sada urađeno u BiH, počev od agresije, okupacije, stvaranja Rs i slabljenja uloge države za račun etničkih entita, tada se neizostavno rađa sumnja u dobre namjere i stiče dojam da se radi o novoj fazi rastakanja bh države u pravcu stvaranja jake Hrvatske i Velike Srbije.

Po tom modelu ograničava se razvojna osnova nekih većih urbanih centara koji već duže egzistiraju kao takvi. Formiranjem Banjalučke regije etnički uticaj Rs ne samo da se ne ograničava, već se proširuje na područje Bihaćke regije, koja geografski i historijski već stoljećima postoji zajedno sa Cazinom i V. Kladušom, što ukazuje na činjenicu da glavni cilj možda i nije racionalnije teritorijalno ustrojstvo, već težnja da se muslimani Bihaćke regije zatvore u Rs, s kojim Rs postaje još veća i moćnija. Time se stvaraju uslovi da većinski Srbi dobivaju produženo pravo da prošire i nesmetano nastave s asimilacijom Bošnjaka. Ono što nije uspio srpski agresor ostvariti uz pomoć izdajnika Fikreta Abdića, sada bi se moglo provesti kroz regionalizaciju. Umjesto da Bihaćka regija bude zasebna, kakva oduvjek i jeste, ona se gura u kandže Banja Luke, čime bi uticaj Bošnjaka bio marginiziran. Hrvatima se daje isto to pravo u Mostarskoj regiji. Zenička regija se utapa, a Sarajevska sa glavnim gradom ostaje u obavezi da jača multinacionalni koncept, što znači da će Srbi iz Istočnog Sarajeva i drugih područja sarajevske regije moći ne samo dograditi svoj nacionalni identitet, već nastaviti priču o ugroženosti s kojom su počeli i ovaj posljednji rat.

Ovako uspostavljenim regijama u BiH ne samo da se ne bi izgubile unutarnje  etničke granice, već bi bile jasnije označene. Distrikt Brčko je u dosašnjim procestima sa 85% postao zona punog srpskog uticaja. Uža regija Banja Luke je 95% srpska, bez obzira šta govore podaci o popisu, jer Bošnjaci popisani kao stanovnici te regije nikad se neće vratiti na to područje. Umjesto administrativnih granica dva eniteta uspostavile bi se administrativne granice između regija, koje bi bile samo malo tanje od entitetskih.  Sarajevo bi izgubilo centralnu moć, a centralna moć države bi se potpuno izgubila i prenijela na regionalne centre. Ovaj projekat je modifikacija plana iz 2004. godine, koji nije mogao proći, pa se sada upakovan u bolje pakovanje ponovno podmeće,  jer se vjeruje da su se za ovo fazu operacionalzacije stvorili uvjeti.

Kako pokušaj Hrvatske da preko Hrvata u Hercegovini slomi Bošnjački otpor  i ovlada Hercegovinom nije dao očekivane rezultate, krenulo se ponovno s tezom o majorizaciji i ugroženosti Hrvata, što nikad nije potkrepljeno ni jednim argumentom, osim kontraverznim slučajem Komšić. Nije tačno da su Hrvati u FBiH majorizirani od Bošnjaka i da je ugrožen njihov opstanak. I ranije i sada pripadnici Hrvatskog naroda su zauzimali i zauzimaju mnoga ključna mjesta u svim nivoima vlasti, što je sada još izraženije u odnosu na broj Hrvata. Svojom ničim dokumentovanim tezom o ugroženosti Hrvata, osim slučajem Komšić koji mnogo više govori o drugom nego o ugrženosti, Čović i njegov HDZ već godinama terorišu i Bošnjake i ostale.  Znači, regionalizacijom Srbi dobivaju Rs sa još više robova a Hrvati dobivaju Herceg Bosnu, koja će se od zacrtane Herceg Bosne razlikovati samo po imenu.

A Dodik uz podršku HDZ BiH i Čovića i dalje ne odustraje već insistira na konfederaciji sa tri države, Rs, Bosnom i Herceg Bosnom, s pravom njihova otcjepljenja.

Svaka rasprava o regionalizaciji,dijelenju ili spajanju bh teritorija, neminovno nas podsjeća na  Aprilski paket s kojim se pokušala steći mogućnost za blokadu u donošenju svih zakona i zakonskih akata na nivou BiH, na mala vrata uvodilo pravo na entitetsko glasanje i pojačala neefikasnost države, kako bi se dovela do raspada, a iza čega je slijedila izmjena imena bh gradova i euforija protiv branitelja nezavisnosti.

d) Modalitet BiH iz Rezkjavika

Petnaestak dana ranije proširile su se a potom opovrgle glasine sa Islanda,  iz Rezkjavika, da su EU i SAD spremne pomoći Bosni i Hercegovini da uspostavi teritorijalno i društveno-političko uređenje po ugledu na Hrvatsku, koje bi bilo bez etničkih podjela, sa svega dva nivoa vlasti, državni i opštinski, što znači da bi se ukinuli entiteti i kantoni, a uspostavila funkcionalna organizacija države.

Evropa, SAD i UN još sebi u njedra priznaju ali javno ne govore da je Rs genocidna tvorevina i svjetska ljaga na pravnom i upravnom sitemu svijeta. Za divno čudo, tvorci Dejtonske BiH i u njoj genocidne Rs su uspjeli nakon 20 godina shvatiti da se pod hitno (po nekima već do kraja ove godine)  moraju eliminirati entiteti,  jer su entiteti ( prije svega entitet Rs) glavna kočnica naretka BiH, jezgro i osnov mržnje, koja rastače državu. Prema navodnim izjavama američkog predsjednika Obame za ovakvo rješenje je nedavno postignuta saglasnost svih 28 evropskih država i SAD na tajnom sastanku u Reykjaviku.Takvo rješenje, navodno, podržavaju Hrvatska i Srbija, svjesne činjenice da se u slučaju njihova suprostavljanja, rješenje može nametnuti Bonskim ovlastima. Uz to i Srbija i Rusija sada imaju mnogo više važnijih pitanja od davanja podrške opstanku Rs, svjesne da svijet demokratije kojem se teži, neće nikad moći verifikovati opstanak Rs. Uz sve ovo treba imati na umu da bi ovakva organizacija skoro prepolovila administraciju i prateće službe, koje se parazitski hrane na nivou  entiteta i kantona, što bi oslobodilo sredstva za ulaganja u razvojne projekte i proizvodnju. Prem riječima Carla Bildta, Srbija i Rusija imaju sada preče probleme, a Rs nema kapaciteta da se sama suprostavi novom projektu EU i SAD za uređenje BiH. Naravno, nakon toliko godina obmana i razočarenja, u ovako optimistička rješenja za BiH je teško povjerovati, ali nada uvijek postoji i kako u narodu kažu posljednja umire.

Sve što je do sada ponuđeno za teritorijalno uređenje ili preuređenje BiH zasnivano je na podijeli  umjesto povezivanju teritorija. Sve varijante političko-teritorijalnog ustrojstva BiH do sada su zasnivane na dijelenju umjesto na objedinjavanju prirodnih, geografskih, etničkih, privrednih cjelina i sve su imale etnički karakter, koncipiran pod uticajem susjedstva i zasnovan na interesu Hrvatske i Srbije. Regionalizacijom po geografskom principu bi se moglo napraviti bolje teritorijalno uređenje države i na njemu zasnovati bolje i funkcionalno političko uređenje, kada  bi se regije formirale po prirodnom geograskom određenju, a ne na osnovu etničkih računica.

EU pomaže BiH ili gleda svoje računice

EU  nespremna da pokrene ili podrži nužne promjene, a zabrinuta za sudbinu Dejtona na kojem su zasnovane podjele  BiH, iako je nedavno preko S. Fullea  najavila povlačenje iz procesa, vratila se ponovno, sada sa miksom sankcija, verbalne i realne podrške. Čak šta više, Doris Pack je javno priznala da uredi OHR na čelu sa Visokim predstavnikom već 4 g samo vegetiraju i ne daju ništa korisno. Nakon nekoliko odgođenih najava zbog stanja u Ukrajini, Bosnu i Hercegovinu je u pratnji g. Petera Sorensena posjetila visoka predstavnica EU za spolju politiku i sigurnost Ketrin Ešton, najviše zbog toga da smanji nerovozu koja sve više zahvata zbog stanja u BiH. U BiH EU pere savjest. Teško je vjerovati da EU zaista dolazi da pomaže, jer da želi pomoći ne bi dolazila, već bi čekala da pred njom kleknemo. To potvrđuje i izjava Eštonove, u stilu na koji smo već debelo navikli: „Želimo uspješnu BiH, ali uspjeh kao svugdje dolazi prvo od kuće”, poručila je Eštonova. Ona i njena EU i dalje očekuju da suprostavljeni političari iz suprostavljenih strana postignu kompromis, a ne čine ništa da ih uštroje i poguraju ono što se mora nametnuti. I dalje se prave naivni i ludi da to  njihov posao, da to nije njihova briga, da oni nisu i sami uzrokovali i kumovali svemu tome što se u BiH dogodilo i što se i danas događa. Oni su umislili da su sponzori i donatori, da humano pomažu, uvijek spremni kritikovati osiromašene i napuštene ljude u BiH, što njihova dobročinstva nedovoljno cijene i neracionalno usmjeravaju.Težnja EU je da preusmjeri tokove i procese, zbog čega najavljuje novi nacionalno ekonomski program, za koji se tvrdi da bi mogao podjeljeno bh ekonomsko tržišište u dogledno vrijeme pretvoriti u jedinstvenu ekonomiju.

Iz ovog se da zaključiti da svako pozitivno rješenje političkog uređenja u BiH, i kada se zasniva na uporištu u ekonomiji, mora poći od ukidanja entiteta, to jest ukidanja FBiH i ukidanja Rs. To je početna stanica i to treba biti prvo polazište na putu prevazilaženja netrpeljivosti i antagonizama u BiH koje generira i produbljuje nakaradno  Dejtonsko uređenje. Nažalost, još uvijek ostaje upitno u kojoj mjeri je EU spremna da pruži ruku BiH, pa da je malo možda i ofuri, da bi je izvukla iz plamena koji se razvija.

I dok se pobunjeni narod BiH bude bavio lokalnom politikom, sitnim šićarenjem, krupne stvari će se događati pred njima bez njihova uticaja. Karavane će i dalje prolaziti… a da ni psi neće zalajati.

I dok god EU ima tako izričit stav prema BiH neće biti napretka i oporavka u BiH niti bezbrižnog i sretnog života u Evropi. Ekonomski program za BiH, ako ga zaista EU u saradnji sa SAD želi implementirati, mora ići paraleno s političkim reformama. A to znači da je prioritet EU i prvi zadatak nove vlasti koja će se formirati u oktobru ove godine reorganizacija političko- teritorijalnog ustrajstva države, sa kojim će se izbrisati sve unutarnje podjele, formirati jedinstvena vlast na jedinstvenom državnom teriroriju, i sa etničkog modela preći na građanski. Entiteti i kantoni moraju postati prošlost, ne  smo zato što su se potvrdili kao politički i ekonomski štetni, već i zbog toga što ih mala BiH sa tako malim brojem zaposlenih a izuzetno velikim brojem izdržavanih lica ne može plaćati.

Uprkos svemu, BiH će odoljeti svim pritiscima izvana i iznutra. BiH će ostati multietnička i cijela, kad srastu u jedan sva tri njena dijela. Nećemo dozvoliti ubijanje srca multietničke Evrope, rasturanje naše Bosne i Hercegovine, niti crtanje novih  karata podjele po našoj krvavoj koži. To je narod već rekao svojim sve učestalijim i sve opravdanijim izlascima na ulice bosanskih gradova.

 

(www.chicagoraja.net)

Komentari