Piše: Vildana Selimbegović

Iako se niko ne usuđuje iznijeti validnu procjenu o broju ljudi koji su se u subotu okupili u Potočarima, svi se slažu: bilo ih je znatno više od 50.000. Neki tvrde i cijelih 70.000. Kolone ka Srebrenici toga su jutra krčile puteve iz svih pravaca, a zahvaljujući televizijskom prenosu BHT-a, cijela je planeta bila na mjestu genocida. Uživo. Tako su zapravo i potresna obraćanja brojnih gostiju iz svijeta – od nekadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona, preko jordanske kraljice Noor do Advije Ibrahimović, Srebreničanke koja je u julu 1995. izgubila oba roditelja – dopirala do očiju i ušiju i onih koji su zaboravili, koji nisu znali i(li) nisu htjeli da znaju za genocid u Srebrenici. A onda je napadnut srbijanski premijer Aleksandar Vučić i više nisu bili vijest ni Potočari, ni dženaza 136 identificiranih ni onih sada već 6.377 mezara u najvećem evropskom mezarju genocida.

Svi smo prvo čuli tekbir, pa onda vidjeli svojim očima kako se masa talasa, kako Vučić nastoji sačuvati dostojanstvo uprkos uvredama i psovkama koje su pljuštale, kako rukom odguruje kišobran kojim su ga zaštitari pokušali odbraniti od – kasnije će se ispostaviti – salve kamenja i raznih predmeta, pa smo – valjda bez daha i svako vrteći neki svoj film straha – čekali šta će se dalje dogoditi u trenucima koji traju kao vječnost. S razglasa se začuo glas za koji se u prvi mah i nije moglo sa sigurnošću tvrditi da pripada reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću: Nemojte dozvoliti onima koji su prouzrokovali ovu bol da danas ovdje budu iznad našeg dostojanstva! Ostanimo dostojanstveni, dostojanstveni kao muslimani, to je naša obaveza prema našim šehidima i našoj vjeri – govorio je ne bez emocija reis-efendija, zbog čega ga je valjda i bilo teže prepoznati, dok smo mi, s ove strane ekrana, svjedočili hvatanju nekog za koga se golim okom dalo utvrditi kako je saučestvovao u skrnavljenju tako svetog čina kakav je dženaza. I dok se on otimao, nekakva akreditacija oko njegovog vrata poskakivala je po njegovim prsima, a mi smo čuli i dalje glas reisa: Molim vas, vrijeme je namazu, vi koji ste došli ovdje da svojoj braći i sestrama klanjate dženazu, okrenite svoje lice prema tabutima, a ne prema onim koji su danas ovdje došli iz različitih razloga. U pozadini se nazirao automobil za koji je podsvijest slutila kako bi eventualno mogao najaviti kraj agonije srbijanskog premijera, agonije u kojoj je u tome času saučestvovala cijela planeta, ali se i čuo eho glasova i odjek mase. Bit će da je zato ef. Kavazović zapovjedio: Okrenite svoje lice prema kibli! Tišina koja je u tom trenu nastala u potočarskoj Dolini šehida izmamila je uzdahe olakšanja jer je i svijest shvaćala da je srbijanski premijer spašen, a misli koje se u takvim trenucima takmiče s emocijama jasno su prepoznavale da je spriječen najcrnji scenarij kakav se samo u masi može ispisati.

Narednih dana, posve sigurno, tragat će se za odgovorima na najvažnije pitanje: kako se napad na Vučića uopće mogao dogoditi i ko je sve u lancu osiguranja zakazao. Znalo se, uostalom, i dva dana ranije da je bilo zainteresiranih da Vučiću ne dozvole ulazak u Mezarje; znalo se i sedmicama prije da je atmosfera podignuta do usijanja i to upravo polemikama na relaciji Sarajevo – Beograd. Sama dženaza i obilježavanje 20. godišnjice genocida dovedeni su u pitanje, da ne kažem, uslovljavani izručenjem Nasera Orića našoj zemlji. No, uprkos svemu, policija je u Srebrenici imala relativno lak posao: sačuvati jednu jedinu osobu čiji je dolazak nosio bezbjednosni rizik – srbijanskog premijera Aleksandra Vučića. Da li je trebao ići uskom stazom namijenjenoj šefovima delegacija? Ko je uopće odlučio da ga sprovede kroz masu čak i nakon što su počeli povici i pogrde? Ili: ako su već komemoracija i dženaza izrežirane tako da su šefovi delegacija bili primorani doći do platoa namijenjenog za izdvojeno posmatranje, zašto se baš niko nije dosjetio da – recimo – srbijanskog premijera do tog platoa doprati bošnjački član Predsjedništva države Bakir Izetbegović ili makar kolega po funkciji Denis Zvizdić? Ne tvrdim da je Izetbegović autoritet koji bi mogao spriječiti napad na Vučića, ali barem bismo svi vidjeli da to želi.

Da policija u BiH služi (isključivo?) politici, znamo već odavno: zar nije bezbjednosno rizični srbijanski državljanin Mevlid Jašarević, inače domaći vehabija, ušao u BiH neposredno uoči terorističkog napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, a da naša granična služba nije ni alarmirala kolege da je stigao? Ko je sad – proceduralno – bio dužan da upozori na dolazak u Potočare navijačkih skupina o kojima je sam Vučić govorio nakon napada u Potočarima? Zašto, uostalom, još uvijek ne znamo ko je organizaciono nosio posao obezbjeđenja skupa na koji se – mjesecima već – najavljivao dolazak 50.000 ljudi? U kuloarima se moglo čuti da je MUP RS-a – koji inače izbjegava nogom kročiti na tlo Potočara – bio spreman dodatno obezbijediti Vučića, ali se onda “država BiH” u liku bošnjačkih dužnosnika dosjetila da je to primarni zadatak Direkcije nakaradnog imena, počudne namjene – koordinacija policijskih tijela a bez ovlaštenja? I gdje je – do vraga – bila SIPA? Dragan Mektić, aktualni ministar sigurnosti, skoro od trena napada pita zašto SIPA nije imala svoju specijalnu jedinicu makar u pričuvi, ali mu niko ne odgovara.
Napuštajući Potočare, i pored Vučića ubjedljivo najvažniji gost toga dana, nekadašnji američki predsjednik koji je ovog 11. jula bio izaslanik Bijele kuće i aktualnog predsjednika Baracka Obame, Bill Clinton rekao je novinarima, onako u svom stilu, da se prije 20 godina mir činio kao nemoguća misija (parafraziram), ali je isto tako malo ko mogao i pomisliti da će zemlja – nakon 20 godina mira – biti ovako rastrzana i podijeljena. Nije rekao neorganizirana, ali čini mi se da je to precizniji izraz. I za tu neorganiziranost nije kriv Dayton, koliko su krivi domaći političari. Zapravo se čini da je Srebrenica u subotu, onako ostavljena sama sebi, da se samoorganizira i izrežira, slika i prilika našeg društva danas, društva u kome svi igraju svoje uloge: političari su tu da nas zavađaju i pritom dobro žive radeći taj posao, institucije imaju ulogu da glume poluge sistema, a zapravo su mjesta rezervirana za glasačke mašine onih koje mnogo više od sistema zanimaju izborni rezultati, a sve se ostalo može podvesti pod realni sektor, da ne kažem privredu i uslužnu djelatnost koji grcaju pod nametima poreza iz kojih se plaćaju i političari i institucije.

Srebrenica nam je tako, još jednom, svima očitala lekciju: suočila nas s nesposobnošću i apsolutnom nezainteresiranošću onih koje plaćamo iz svih mogućih budžeta – da budu sistem koji će nam olakšati život. Pa i kada taj život znači oproštaj sa mrtvima, ubijenim i stradalim u ratu i genocidu. Srebrenica nam je jučer očitala i još jednu lekciju: podsjetila nas je da se autoriteti grade na kredibilitetu. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH, jeste pokazao neizmjernu snagu uzimajući onaj mikrofon u ruke, jeste onim svojim na trenutke emotivnim glasom demonstrirao i snagu institucije koju simbolizira, Rijaset IZBiH; ali valja biti pošten pa priznati da je ef. Kavazović pokazao i ljudsku snagu i snagu ličnosti koja je svoj autoritet gradila i izgradila istrajavajući godinama na principijelnosti i izraženim moralnim načelima. Samo takav reis i mogao je – bez ičije režije i organizacije – ličnim angažmanom spriječiti daleko veće zlo i spasiti ne samo srbijanskog premijera Vučića već i obraz Bošnjaka u Srebrenici.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari