Piše: Muharem Bazdulj

Novinska kolumnistika ima svoju neumoljivu dinamiku. Tekstovi koje čitaoci iščitavaju utorkom ujutro moraju da budu isporučeni najkasnije do ponedjeljka uveče, što će reći da ponedjeljkom u popodnevnim satima moraju da budu manje-više završeni. Tako da sam ja svoju prošlosedmičnu kolumnu već bio završio kad sam čuo da je uhapšen Fahrudin Radončić. Da sam to znao ujutro, vjerovatno bih odustao od prethodno već izabrane teme i pokušao da kažem nešto o tom hapšenju. Jednostavno, to je jedna od onih vijesti koje potpuno mijenjaju paradigmu i prosto vape za komentarom. Ipak, teško da bih u tom trenutku mogao nešto smisleno reći na tu temu. Previše je tu još uvijek nepoznatih momenata, previše praznina. A sada, sedam dana kasnije, meni je zapravo mnogo manje zanimljiva tema samog hapšenja Radončića, od atmosfere i komentara koje je to hapšenje proizvelo.

Reakcija iz Dnevnog avaza su, naravno, očekivane. Reakcije cijelog spektra javnih ličnosti sa Avazom manje ili više direktno povezanih – takođe. Isto važi i za reakcije političara. Emir Imamović je lijepo primijetio da se u kontekstu bh. politike Radončić ukazao kao “faktor ujedinjenja”. Svjesni da listom i sami imaju putera po glavi, lideri bh. stranaka – Bošnjaci, Srbi i Hrvati podjednako – dižu glas protiv Radončićevog hapšenja. To je, kažem, sve očekivano. Ono što iznenađuje jest gromoglasan muk onog dijela društva kome je do prije samo koju godinu najveća želja bila Radončićevo hapšenje. U tom kontekstu, Uglješa Vuković postavlja smislena pitanja: “Šta je razlog suzdržanosti i umjerenosti domaćih medija u prvim vijestima o hapšenju? Da li se radi o odluci zasnovanoj na snažnom etičkom opredjeljenju ili je posrijedi najobičnija zatečenost činjenicom da se radi o hapšenju u političkom vrhu?”

Radončić je zapravo doživljavan kao lokalna kombinacija Silvija Berlusconija i Bogoljuba Karića. Već godinama unazad njegovo hapšenje je uveliko prizivano. Sada, međutim, kada je uhapšen reakcije su prigušene i praktično se likovanje koncentrisalo isključivo na portale. I to, recimo to tako, na one koji i na taj način pokušavaju pronaći vlastito mjesto pod medijskim suncem. Ona nekadašnja intelektualno-građanska javnost Sarajeva, već poodavno je sebe pronašla pod Radončićevim krovom i ne štedi se u objašnjenjima kako je negdašnji vlasnik Avaza, iz rigidinog desnog stajališta svoj Savez za bolju budućnost okrenuo ka centru i uspio liberalizirati. Čak do te mjere da mu tobože priznaju vodeću ulogu u zalaganju za sekularnu Bosnu i Hercegovinu, barem u onom bošnjačkom jedinstvu kojeg je lider SBB-a ubjedljiva polovina. Istina, taj inače najmudriji dio građanske sarajevštine suzdržava se od komentarisanja hapšenja, ali logično bi bilo da žali zbog zatvaranja lidera jedne “liberalne stranke centra”. I valja očekivati da će nam to uskoro i saopštiti, ako ne prije, onda barem kada naprave vlastite procjene političke budućnosti uhapšenika.

Možda su i zbog toga najčešće ocjene – ne samo u BiH već i u susjednoj Hrvatskoj – kako je Radončićevo hapšenje “aferaško”, uz obaveznu opasku da ishod tog hapšenja još nije poznat. Slažem se da mu konačni ishod nije poznat, no zašto bi to hapšenje unaprijed bilo “aferaško” meni, usprkos najbolje volje, zaista nije jasno. Možda i zato što ga dio medija a i pokoji omiljeni kolumnista Milorada Dodika koristi u svojim obračunima sa Sudom i Tužilaštvom BiH? Kad smo već kod ove dvije, za hapšenje svakako važne institucije, nedostaju i ozbiljniji osvrti na kuknjavu zbog pritisaka koji neprestano stiže: ako pritvor lidera političke partije nije vijest, čije hapšenje jeste?

Razmišljam tako u prethodnih nekoliko dana kolika bi se euforija digla u sarajevskim nezavisnim medijima da je Radončić uhapšen prije osam ili sedam ili šest ili pet godina. I shvatim da me to podsjeća na – poeziju. Nekad u ratu, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Semezdin Mehmedinović je napisao veličanstvenu pjesmu “Tunel” u kojoj su i nezaboravni stihovi koji vele da živimo u svijetu “u kojem svaka strasna želja doživi svoje ispunjenje, ali s tolikim zakašnjenjem da se pretvara u kaznu.” Tako je i Radončić uhapšen kad je praktično nestala scena koja je njegovo hapšenje sanjala i strasno željela. To je ona scena koja je vjerovala da Slobodan Popović i Bojan Bajić kao SDP-ovci u Republici Srpskoj nisu “posljednji Mohikanci” nego tek avangarda i začetak šireg trenda, scena koja je vjerovala da su za Komšića ipak glasale i stotine, ako ne i hiljade, Hrvata iz zapadne Hercegovine, scena koja je očekivala da se najkasnije u drugoj polovini druge decenije dvadeset prvog vijeka počne navijati za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine u Posušju i Han-Pijesku jednako žestoko kao i u Bihaću, recimo, scena koja je vjerovala u onaj san koji su sanjali Susan Sontag i drugi dobronamjerni stranci, kao i nekoliko desetina hiljada lokalnih idealista skoncentrisanih uglavnom u Sarajevu i još nekoliko gradova, onih koji su dvije poslijeratne decenije ili poumirali ili se iselili ili se promijenili ili su utonuli u alkohol, razočarenje i rezignaciju. Ne svi, naravno, ostalo je još takvih, ne ni tako malo, još se broje u hiljadama, ali oni više ne čine uticajnu javnu scenu niti aktivnu političku snagu. Muk koji prati Radončićevo hapšenje u tom smislu je zapravo rekvijem. Rekvijem za jedan san.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari