Piše: Đorđe Krajišnik

Sudeći prema razvoju događaja na početku ove godine, sve nas iznova upućuje na misao da ovdje, na poslovičnim ovim prostorima, izraz koji koristimo kao eufemizam za ime Jugoslavija, postoji iznimno snažna nostalgija za stanjem rata kao najoptimalnijim stanjem življenja na koje smo navikli. Dubina tog osjećaja i neprestanog prizivanja haosa očituje se ovdje svakog dana, a dovoljno je samo ovlaš pogledati medijske napise i priloge pa da se uoči kako mahom svi radimo da to stanje ostane permanentna kategorija našeg egzistiranja. U tom smislu nesumnjivo je da su se devedesete ovdje vratile preporođene, takoreći desila se renesansa jedne od najmračnijih decenija dvadesetog vijeka. Međutim, ono što je još simptomatičnije jeste da je taj povratak retorike i konteksta krvave završnice minulog stoljeća na razvalinama Jugoslavije danas umnogome perfidniji u odnosu na svoje začetke. Istina je da će mnogi reći kako stanje stvari nije baš toliko tragično. Evo nigdje, još uvijek, niko ne puca, ne padaju granate, imamo sav rahatluk i sve dostupnosti interneta, tržišni kapitalizam nas je toliko uzeo da svaki dan možemo kupiti sebi neku novu robnu marku ili najnoviji android produžetak. Ali ipak, pogledamo li na nešto širem društveno-političkom planu stanje u koje smo zapali, količinu moći koju drže politički pregaoci, opštu zatucanost i konformizam, ruiniranost obrazovnog sistema i medijske eksplozije kojima nas se iz dana u dan sabija u mišije rupe nečinjenja, vidjećemo da iako ne postoji direktna ugroženost našeg života od nečega što pada sa brda ili iz vazduha, mi plutamo u prostoru apsolutne nesigurnosti.

Svakodnevne manipulacije strahom, opšta pljačka i urušavanje svakog sistema vrijednosti, proces banalizacije kulture i umjetnosti, ruiniranje obrazovnog sistema, apatija nečinjenja i prihvatanja datog stanja stvari kao nepromjenjivog i jedinog mogućeg, proizvela je poludruštvo u kojem se pristalo na stanje haosa kao modus vivendi. Otuda je taj iznova povraćeni duh devedesetih došao kao logičan nastavak stvari. U tom svom blatu na rubu civilizacije mi smo ostali zarobljenici jednog prošlog vremena. I to, da stvar bude gora, u njegovom najodurnijem obliku. Nabildane i novom šminkom našminkane devedesete koje su se vratile nam zapravo pokazuju da mi nismo odmakli ni korak dalje od onoga što nas je povuklo u ambise nasilja i zločina. Tačnije, da za gotovo tri decenije od završetka sukoba nismo bili u stanju stvoriti kulturu koja je nešto naučila iz te krvave prošlosti, i koja želi mijenjati stanje stvari. Zato reciklaža dolazi kao opšti recept, kao tableta koju svakodnevno gutamo i još dublje otupljujemo na sve što se oko nas događa. Naslijeđe jugoslovenskog socijalizma nam je nepoćudno, na njega se ne želimo vraćati jer je, vrište etnički ekstremisti, to bilo vrijeme mraka. A mi smo danas, dakako, dosegli sve moguće slobode i svjetlost. Toliko smo se oslobodili da nam po ulicama otimaju i ubijaju djecu, a mi i dalje slobodni. A zar nismo? Eto svaki dan možete pazariti u novu robnu marku, treba li čovjeku današnjice nešto više od toga?

Ali mi smo pristali na to. Pristali smo na odsustvo svake utopije, svake mogućnosti da se mehanizmi barbarskog srozavanja društva jednom konačno zaustave. U opštoj otupjelosti više nikoga nije briga za pitanja solidarnosti i ujedinjavanja. Svako postoji za sebe, i svako je dovoljan samo sebi. Prihvata se aktuelno stanje neprestanih vještačkih antagonizama, ispod kojih se vrši veleizdajnička pljačka i pustošenje svega što se može unovčiti. Omogućili smo zlu da iznova bude prihvaćeno kao naše suštinsko određenje. Prešućujemo ga, time ga legitimirajući. I sve dok budemo okretali glavu od dubine ambisa u kojem se nalazimo, pritisak i strah će još više rasti. Opravdano se neki brinu što se ova zemlja prazni. Ona će se, nastave li se stvari odvijati ovako, u dogledno vrijeme potpuno isprazniti. Put kojim danas idemo put je nestanka, put našeg brisanja sa kulturne mape svijeta. Zemlja koja se prazni od svog suštinskog sadržaja, od obrazovanja, kulture, nauke, zemlja je koja nepovratno klizi ka propasti. I pri tome ne mislim da će Bosnu i Hercegovinu uništiti njeni producirani etnički nemiri, ta političke bulumente jako dobro znaju da oni zahvaljujući njima postoje, zato ih i fabriciraju, već, prije svega, da će nas progutati naše olakotno shvaćanje užasa koji živimo. Užasa koji smo prihvatili kao potpunu normalnost. To je ono najopasnije. Sutra će nas pitati neka nova djeca, sa svijećom dok tumbaju po pomračini, zašto smo ugasili sunce u ovoj zemlji.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari