Piše: Emir Imamović

„Nije dovoljno imati višepartijski sustav, jer to imamo danas, pa što imamo od toga? Moramo ići na kreiranje sustava u kojem će ljudi imati osjećaj da sudjeluju u upravljanju društvom. U tome je velika moć ideje radničkog samoupravljanja, i ja vjerujem da će se ta ideja pojaviti u budućnosti. Velika lekcija koju smo naučili iz pada socijalizma jest da socijalizam ne može funkcionirati bez prava na različito mišljenje. Ovo je dobro vrijeme za proboj socijalizma jer je kapitalizam proizveo politički sistem koji je prazna ljuštura: umjesto vizija razvoja društva, imate spin-doktore“

Tariq Ali, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji

„Nisam fasciniran tim velikim revolucijama, znaš, milion ljudi na trgu Tahrir, vrsta kolektivnog orgazma, svi s njima plačemi i svi smo zajedno, da, to je dobro, ali za mene je pravo pitanje – jutro poslije… Mene zanima isto što i tebe, jer ozbiljan si  tip, što bi tvoja pobjeda značila u životima ljudi kada se život vrati u normalu?… Jer ,mi ćemo, barem još nekoliko desetljeća, živjeti u kapitalizmu…“

Slavoj Žižek u debati sa Alexisom Tsiprasom

Prije mjesec dana počelo je nešto što će za tridesetak dana promijeniti nekoliko imena: od bosanskog proljeća, preko bošnjačkog, do boga pitaj čega. Je li vrijeme da vidimo rezultate tog ustanka osiromašenih, prevarenih građana, osuđenih da im sutra bude gore nego danas, a danas, kada je dobar dan, ostane grozno kao jučer? Ko kaže da je mjesec malo, eno mu Ukrajine: ni tamo nije puno trebalo da predsjednik pobjegne, Rusija praktično zauzme Krim, a fašisti iz stranke Svoboda iskoriste građansku energiju, snagu i vjeru u slobodu i montiraju se na pet-šest ministarskih pozicija u prijelaznoj Vladi.

Šta se, dakle, za ovih mjesec dana desilo kod nas? Popadalo je nešto kantonalnih premijera i općinskih načelnika, sve su se stranke složile kako su građani opravdano ljuti jer su gladni, na ulicama je sve manje i manje demonstranata, a kako nigdje ništa ne gori, mediji se sve manje bave pobunom i…

Profesor Asim Mujkić je već nakon prvih dana protesta osvojeni prostor slobode opisao kao mali i imao je pravo. No, ne znači to kako su februarski događaji bili sviranje nekoj stvari i prošli bez značajnih, dugotrajnih posljedica, zbog kojih konačno više ništa neće biti isto. To što će još dugo biti, recimo tako, nedovoljno drugačije, nije i ne treba biti razočaravajuće.

Prije svega, pokazalo se kako građani, za razliku od političkih elita, imaju nešto drugačije prioritete: prvo pošten i isto tako plaćen posao, plus sve što uz njega ide, pa onda kantoni, entiteti, Dayton, konstitutivni narodi, Sejdić, Finci i tako dalje. Potvrdilo se, zatim ili prije toga, nije važno, bitno je da više nema dvojbi, kako smo umjesto planske privrede i socijalističkog samoupravljanja, dobili mindersku privatizaciju u kojoj je podobnim pružena prilika da sami upravljaju općim dobrom i, naravno, u svoju korist i na našu štetu.

Plenumi su, nastavimo, dvadeset i nešto godina nakon prvih višestranačkih izbora pokazali kako građani, ipak, nisu sirovina za dobijanje glasova, već da mogu i znaju razgovarati o onome na što su ekskluzivno pravo položile takozvane velike stranke i nacionalni pokreti. Također, u tim strankama, pokretima, sve redom autokratskim organizacijama, demokratskim taman koliko i SSSR u Staljinov vakat, napokon postoji strah, ali ne od iznošenja vlastitog mišljenja i posljedičnog gubitka nezasluženih privilegija proizašlih iz poltronstva, već od onih koje iste te stranke kao predstavljaju.

Skoro dvije decenije od neuspješnog izbijanja mira u Bosni i Hercegovini, prestalo je, makar i na mjesec dana, biti važno kako dobiti rat drugim sredstvima i ta, tako mirnodopska klima, porodila je priliku za sasvim novi, drugačiji, civilniji, odgovorniji pristup politici. To što, za sada, toj novoj politici nema ko pristupiti, nije poraz ustanka, već rezultat, prvo, poimanja politike kao posla za lopove, kurve i kretene, pa zatim i njenog pretvaranja u, najčešće, posao za baš takve; te na kraju, totalnog odrođenja političkih elita od onih, nazovimo ih tako, nivoa stvarnosti u kojima velike riječi traže makar male pomake. U prijevodu, obećavati u miru ratnu pobjedu, samo dok se za nju steknu geopolitički uslovi, moguće je, otprilike, do sudnjeg dana. Obećati nešto jednostavnije, recimo nekakav posao i kakvu-takvu platu, pa ne ispuniti niti to, već je druga stvar.

Možemo mi, naravno, iskoristiti ovu zgodnu priliku da se posvetimo silnim problemima februarskih događaja: od pokušaja manipulacije nezadovoljstvom; preko potpunog građanskog nepoznavanja ingerencija različitih nivoa vlasti; reinkarnacije neuspješnih kandidata na raznim izborima i njihovog guranja tamo gdje im nije mjesto; klasičnog neoliberalnog zahtjeva za formiranjem nekakvih čisto ekspertskih vlada; karikaturalnih pokušaja preuzimanja skupštinskih ovlasti; blago rečeno komičnih prijedloga poput onoga da Besim Spahić vodi Vladu Kantona Sarajevo – što sa zdravom pameću ima veze koliko i kandidiranje Zvjezdana Misimovića za reisu-l-ulemu… I sve tako do socijalističkih očekivanja da država otvara radna mjesta i pokreće proizvodnju, što je naravno sjajno, samo je u kapitalizmu – nemoguće.

Bit će, međutim, vremena i prilike za drugarske kritike. Jer, kako ono reče profesor Mujkić, prostor slobode je osvojen i odbranjen, a to što je mali ne znači kako je i nedovoljan da i dalje razmišljamo o izgradnji, Alijevim riječima kazano, sistema u kojem će ljudi imati osjećaj da sudjeluju u upravljanju društvomodnosno o tome  kako činiti život boljim u ovih barem još nekoliko desetljeća, koliko je, prema Žižekovoj prognozi, kapitalizmu ostalo.

 

(www.radiosarajevo.ba)

Komentari