Piše: Dženana Husremović

Međa je postala super najvažnija stvar nakon rata u BiH. Sve se učinilo da se stvore kako geografske, tako i simboličke međe koje bi pokazale Drugost – mi nismo isto što i oni.

Na hrvatskom: međa, na bosanskom: međa; na srpskom: međa. Međa kao  granica, diobena crta između privatnih posjeda, između zemljišta općina i dr.; označava se posebnim oznakama-međašima (kamen i sl.); među kadšto čini put, jarak, potok, ograda. Primitivni narodi m. smatraju svetinjom i diranje u nju strogo kažnjavaju (http://www.hrleksikon.info/definicija/meda.html).

Međa je u našim narodima bila baš to – svetinja. Toliko su nama te međe bile važne da je brat na brata potezao sjekirom, kone su se svađale oko toga koja će brati šljivu na međi, familije su se razdvajale zbog međa. Međa je postala super najvažnija stvar nakon rata u BiH. Sve se učinilo da se stvore kako geografske, tako i simboličke međe koje bi pokazale Drugost – mi nismo isto što i oni. Mi nismo zajedno. Nije ovo bio baš lagan posao jer simboličke međe među narodima gotovo da i nisu postojale, a i one koje su postojale bile su vrlo propulzivne.

Zato je bilo bitno napraviti napraviti međe u jeziku, u istoriji, u geografiji, u svemu gdje se mogla naći bilo kakva razlika. I još više smo počeli potencirati rijeke kao međe. Iza Drine su drugi, iza Une i Sane su drugi, jedna strana Neretve, druga strana Neretve – sve drugi, oni nisu mi, mi smo različiti. A sve u cilju da se u svijest ljudi ugrade mentalne međe. Mentalni bedemi. Zatvoreni krugovi.

Toliko smo se mi upinjali da smo prešli svaku moguću među. Dodijali i Bogu i svijetu. I onda Bog / Priroda (kako god ko hoće da misli) odluči da nam pokaže šta su međe. Ono što smo smatrali fiksnim međama postadoše klizišta i kuće dođoše jedna do druge. Kuće pređoše međe! Rijeke se izliše ne poštujući naše, ljudske međe. Niti stade Bosna na granici Federacije i Republike Srpske, niti stade Sava na granici sa Hrvatskom i Srbijom. Rijeke pređoše međe!  I pokazaše nam koliko smo svi jedno.

Koliko su naše međe glupe i relativne. Koliko je  naše upinjanje da obrazovanje svoje djece zadržimo u granicama međa blesavo da ne može biti blesavije. Čak i sada u ovoj kataklizmi oni koji su gradili projekat međa opsesivno pokušavaju da ih se drže. I djeluju smiješno.

A  ljudi pokazaše koliko je opsesivno ispiranje mozga naroda sa međama bilo neefikasno i koliko su mentalne međe jedan poprilično propali projekat. Ljudi su uvijek imali i imaće potrebu za međama – od onih vlastitih koje nas štite od drugih ljudi i čine da se osjećamo kao zaseban entitet, do kolektivnih – da bi bili neka administrativna jedinica. Ali, tretiranje međa kao granica zatvorenih sistema nikada nije i neće funkcionirati. Jer su one relativne i promjenjive. Stalno izlazimo iz svojih međa približavajući se drugima, kao narodi susrećući se sa drugim narodima. Učimo jezike da ne bi bili zatvoreni u svoje međe. I niti jedna vještačka, ljudskom rukom i umom stvorena međa nije postala nepremostiva.

Na žalost, zaplatili smo svoju glupost. Bavili smo se međama, umjesto da smo vrijeme trošili na jačanje infrastruktre, bilo nam je važnije odvojiti se od Drugog nego razmišljati o sistemskom upravljanju prirodnim resursima. Pravili smo međe u budžetima za stvari gdje prirodno ne postoje međe. Dajte više da naučimo lekciju i da ne dozvolimo da nam se serviraju međe kao stvar opstanka jer je opstanak i napredak određen uklanjanjem međa i susretanjem ljudi na putu kao zajedničkom dobru.

 

(www.buka.com)

Komentari