(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Džemala Islamovića često viđam u Bijeljini. Nakon ratne kataklizme   skrasio se u Tuzli, tamo živi i radi, ali rodni grad ga vuče kao magnet. Često se dogodi da završi posao, i krene kući, ali ga pomisao na rodni grad  zaustavi na pola puta. Pa se samo javi svojima, sjedne u auto, i požuri prema Bijeljini. Kad dođe, krene da obilazi mjesta na kojima je sve počelo i sve se završilo. Otvara kapiju i dugo stoji na ulazu u avliju koju već guši trava. Zatim otvori kućna vrata, pa hoda po praznim sobama,  a pred očima mu slike njegovih najbližih. Vidi ih kako sjede, smiju se, pričaju, zovu ga da im se pridruži, sunce ispuni sobe, pa se odjednom ugasi u crnom bunaru koji se otvori u duši. Onda Džemal izleti napolje, na ulicu, na vazduh. Kad ga sretnem, on hoda kao da na leđima nosi granitni teret pitanja na koje odgovora nema. Pa mi uvijek iznova priča o onome što ga tišti, o onome što ne nestaje, ne topi se, ne tone u zaborav iako vrijeme prolazi i zemaljski dani svakoga od nas bliže se svom neumitnom smiraju.

A život teče kao brza voda, od brijega do brijega, od vrha do ponora. Davno je bilo, on i njegov stariji brat Kemal bili su dječaci, sasvim mali, kad su ostali bez oca, sami s majkom Zibom koja ih je pazila kao oči u glavi. Kad se majka udala za Osmana Krasnićija, trgovca rodom iz Prizrena, koji se nakon onoga rata naselio u ovom kraju, nekako je sve došlo na svoje mjesto, jer ih je očuh gledao kao da su bili njegovi rođeni. Godinama zatim, nije bilo dana kad nisu bili zajedno, njih četvero, brinuli su se Osman i Ziba o svojim dječacima i onda kad su postali ljudi, počeli raditi, oženili se. Sve to Džemalu sad izgleda nestvarno lijepo. Pokazuje mi fotografije. Nasmijani, zagrljeni, onako kako svako od nas zamišlja srećnu porodicu koja nema mnogo briga. Osman je pomogao sinovima da sagrade svoje kuće, Kemal se oženio Crnogorkom Nadom s kojom je živio kako se samo poželjeti moglo. Od te goleme sreće i ljubavi, od porodične sloge i pažnje, ostali su sad goli zidovi, trava u dvorištu, i uspomene koje bole.

Svijet se okrenuo naglavačke u aprilu 1992. godine. Odjednom, ništa više nije bilo kako treba, ništa osim ljubavi i sloge u Osmanovoj i Zibinoj maloj zajednici. Stisli su se nekako jedno uz drugo, i deverali. Kemal se odazvao i na mobilizaciju, ne bi li tako pomogao porodici, ali je svoje troje djece ipak poslao u Crnu Goru, da ne gledaju onaj jad i čemer koji se valjao bijeljinskim ulicama. I mada je primio uniformu i išao na front kad ga pozovu, pa čak dobio i potvrdu od komande da ga niko ne smije uznemiravati i prisilno iseljavati, jer je pripadnik Vojske RS i ima sva prava građanina RS, on je, svaki put kad se vraćao kući s linije, bio sve šutljiviji. Samo je ponekad, kad se opusti, znao pričati o maltretiranju i poniženjima kojima je bio izložen. Njegova Nada je prolazila još gore. Svakodnevna su bila provociranja, jer ona je bila Srpkinja udata za muslimana, a to se u ovim krajevima nije više tolerisalo. Znala je Nada i da se posvađa,  da odgovori ravnom mjerom onima koji su je vrijeđali, ali nekako se osjećalo, sve više, kako se neki mučni obruč steže oko njih, obruč zla od kojeg nema odbrane. A oni su čekali, bez otpora, na ono što će im se desiti.

Smrt je kročila u malu, složnu porodicu prvi put 26. marta 1993. godine. Osman Krasnići je toga dana, kao i obično, otišao u čitaonicu da popije kafu sa snahom koju je izuzetno volio. Pošto je Kemal bio na ratištu, pozvao je Nadu da noći kod njih, da ne bude sama, a zatim se vratio kući. Sjedio je dugo sa Zibom, čekajući da Nada dođe, ali nje nije bilo. Tek sutradan ga je, kao maljem , pogodila vijest da je Nada mrtva. Ubijena je sat vremena nakon njihove posljednje kafe, u svom dvorištu, sa dva precizna hica u glavu i grudi. Svijet se počeo rušiti. S fronta je doveden i Kemal, sav u modricama. Kasnije se saznalo da su ga tukli da prizna da je on ubio sopstvenu ženu, mada je u času njene smrti bio kilometrima daleko, u rovu, s ostalim vojnicima. Onda je uslijedio šok. Za ubistvo su optužili Osmana Krasnićija, mirnog, starog čovjeka koji nije stigao ni da se, bar na kratko, oporavi od snahine smrti. Pritvoren je dva dana nakon zločina. Uzalud je bilo svjedočenje njegove Zibe i brojnih komšija, uzalud je Nadina majka došla iz Crne Gore da objasni sudu i policiji da su se Osman i njegova snaha izuzetno voljeli i poštovali, uzalud su Nadina i Kemalova djeca Sabina, Jasmina i Nadmir slali pisma iz Tivta Opštinskom sudu, dajući podršku svom đedi. Sve je bilo uzalud, jer je za nekoga bilo vrlo zgodno da jednog Albanca, ili, kako su govorili, Šiptara, osumnjiče za ubistvo Srpkinje, i to je bilo dovoljno. Na jednoj strani su bili svjedoci i porodica, kao i neoborivi Osmanov alibi za vrijeme u kojem je zločin izvršen, Osmanova starost i dugogodišnja teška bolest, uz činjenicu da nikada niko nije vidio Osmana Krasnićija ni blizu nekog oružja. Uostalom, Bošnjaci i Albanci nisu smjeli u to vrijeme imati ni čakiju, ali to nije smetalo tužiocima, kao što im nije smetalo ni početkom aprila 1992. godine,  kada su stare žene, koje su pobili arkanovci, proglasili muslimanskim teroristima koji su se penjali na munare džamija i kranove, pa odatle pucali na Srbe po gradu. Iznijeta je samo jedna tvrdnja koja tereti optuženog : da su na dijelovima njegovog kaputa pronađeni mali tragovi barutnih čestica. Osman je uporno tvrdio da ne zna odakle su ti tragovi, ako ih uopšte ima. Kad je postalo jasno da nema dokaza protiv Osmana Krasnićija, policija je saopštila da postoji mogućnost « da je odevni predmet Osmana Krasnićija mogao da bude kontaminiran barutnim česticama tokom odlaganja u prostorijama Centra.» Nakon toga je sudija Miodrag Stojanović izrekao jedinu moguću – oslobađajuću presudu.

Zanimljivo je da je nakon toga istraga, jednostavno, prekinuta, pa se nikad nije saznalo ko je ubio Nadu Islamović, niti se neko u policiji i Sudu zabrinuo zbog toga. Nije se saznalo ni ko je poturio «dokaz» o barutnim česticama, ni ko sakriva ubicu žene koja nije bila kriva ni Bogu ni narodu. Nikoga nije interesovalo ni to što je, čim je Osman zatvoren, iz kuće pokupljeno sve što je vrijedilo.

Kemal je svoju Nadu odvezao u Tivat i tamo je sahranio, a zatim se vratio u Bijeljinu, da se brine o majci i ocu. Otac je još bio u zatvoru, a majka je venula, iz dana u dan, i kao da je priželjkivala svoju smrt. Nepunih šest mjeseci nakon  Nadine smrti i Ziba je zauvijek sklopila oči, ne dočekavši ni da se njen Osman vrati iz pritvora.

Smrt je hvatala ritam.

U kuću Kemala Islamovića, uprkos potvrdi koju je izdala nadležna vojna komanda, uselio se ubrzo Milan Mićić zvani «Osa», rodom iz Kalesije, pripadnik Vojske Republike Srpske. Uselio se silom, zajedno sa ženom i petero djece, i smjestio se kao da je kuća njegova, jer su ga nadležni, kao i mnoge druge, uvjeravali da će biti njegovo sve što uzme. Počele su i nesuglasice između Kemala Islamovića i novog domaćina u Kemalovoj kući, ali se ništa posebno nije dešavalo, nikakvi incidenti. Sve do 29. marta 1995. godine, kad se Milan Mićić, naoružan automatom, pojavio u dvorištu kuće Osmana Krasnićija, kuće u kojoj je stanovao Kemal, jer je njegova kuća bila «zauzeta». Milanova supruga Obrenija posvjedočila je da je njen muž te večeri bio pijan, kao i mnogo puta ranije. Stigao je s bihaćkog ratišta, napio se, a onda izašao iz kuće noseći automatsku pušku, « kao i obično što je ranije nosio», izjavila je Obrenija na sudu. Otišao je, kako je rekao, da od nekog čovjeka, njoj nepoznatog, naplati dug od 5oo maraka.

U kući Osmana Krasnićija bilo je mirno te večeri. Kemal je vratio toga dana, bio je umoran i spremao se da legne. Dogovorili su se da najprije popiju kafu, i Osman je otišao u kuhinju da pripremi šoljice. Tog trenutka začulo se lupanje na vratima, Kemal je otišao da otvori, a onda je ciknuo rafal. Kad je izletio u hodnik Osman je vidio mrtvog Kemala na podu, dok se velika lokva krvi širila ispod njega.

Milan Mićić nije krio zločin, niti je to mogao. Sud je razmotrio sve detalje i kao olakšavajuću okolnost prihvatio i to « da je okrivljeni, prema izjavama svjedoka, savjestan i uredan u izvršenju svih obaveza, da je njegovo ranije držanje bilo pozitivno i da se takvo ponašanje osnovano može i ubuduće očekivati», pa je odmjerio kaznu od četiri i po godine zatvora. U kući Kemala Islamovića ostala je porodica Mićić još punih devet godina, a ubica je kaznu izdržavao u zatvoru u Bijeljini, udaljenom 250 metara od Kemalove kuće, pa je, kako kažu, više bio kod kuće nego u ćeliji.

Osman  Krasnići je i dalje bolovao, sve rjeđe je izlazio i na kraju se ugasio, kao svijeća. Puste su ostale kuće u kojima je nekada više grijala ljubav nego vatra u šporetu.

Često vidim Džemala Islamovića. Korača žustro  trotoarom preko puta mog kafića, ne gledajući ni lijevo ni desno, a zatim utone u sjenu sokaka. Ne prođe mnogo, on se vraća, ali nekako teško, sporo, kao da veliki teret nosi na leđima. Čim izađe iz sokaka zastane, nasloni se na zid prve kuće, pa stavi ruku preko očiju. I  stoji tako dugo, dok ravnodušni automobili tutnje pored njega i ljudi prolaze, i niko ne zna da se u Džemalovom srcu, u tom času, rodna kuća  pretvara u crno more  koje ga, kao kamen, vuče u mučne dubine.