Piše: Jusuf Trbić
Pravosuđe se ponovo narugalo pravdi: iz Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini, na upit Udruženja logoraša iz Janje dokle se stiglo sa istragom o zločinima Vojkana Đurkovića, stigao je odgovor. Taj odgovor glasi: obustavlja se istraga zbog nedostatka dokaza.
Zbog nedostatka dokaza? O čovjeku koji je iselio hiljade ljudi iz Bijeljine i Janje sve se zna, bezbrojna su svjedočenja, dokazi o tome predočeni su i u Hagu, ali, eto, za bijeljinsko tužilaštvo sve je to nedovoljno. Nakon sramne presude kojom je logor Batković proglašen, praktično, za humanitarnu ustanovu, nakon oslobađajućih presuda u skoro svim slučajevima zločina nad Bošnjacima, nakon ignorisanja zločina arkanovaca početkom aprila 1992. godine i brojnih drugih zločina sve do kraja 1995-te, kao i rušenja džamija i masovnih progona nesrpskog stanovništva, stigli smo, eto, do slučaja koji je sve žrtve ostavio u nevjerici.
O Vojislavu Vojkanu Đurkoviću i njegovom poslu glavnog Karadžićevog «etničkog čistača» u ovom kraju, znalo se sve još u toku rata. Beogradski Fond za humanitarno pravo sakupio je obimnu dokumentaciju o njemu, označavajući ga kao «jednog od najodgovornijih za proterivanje Muslimana iz Bijeljine». U jednom od izvještaja piše: «Samo tokom avgusta 1993. godine, u organizaciji Vojkana Đurkovića je, prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, iz Bijeljine proterano četiri-pet grupa muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Proterivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti sa Pala, postavljen na mesto predsednika komisije za razmenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije. On je, dakle, neposredno sprovodio politiku Pala.» Fond je utvrdio da su njegove akcije u direktnoj vezi s nalogom vlasti RS da na njihovim teritorijama može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva.
Protjerivanja Bošnjaka su vršena svakodnevno, i o tome postoji bezbroj svjedočenja žrtava. Pravljeni su najprije spiskovi za deportaciju, u saradnji s Ratnim Predsjedništvom opštine, a onda su porodice sa spiska pozivane da se jave u Đurkovićev «ured» i da donesu određenu sumu novca (prema procjeni samog Đurkovića o imovnom stanju žrtava). Nerijetko su ljudi tjerani da potpišu izjavu kojom svu svoju imovinu poklanjaju Republici Srpskoj, odnosno samom Đurkoviću, koji je te kuće kasnije prodavao srpskim izbjeglicama. Najčešće su ljudi Vojkana Đurkovića, uz pomoć Mauzerovih gardista, upadali noću u kuće, izvodili čitave porodice i odvodili ih. Kad bi ih skupili na zbornom mjestu, ubacivani su u kamione, i u pratnji policije, odvođeni najprije u Poljoprivrednu školu ili u školu u selu Hase, pa u zgradu Fazanerije, a odatle na Majevicu. Usput bi svi bili temeljito opljačkani, mučeni i ponižavani, da bi onda Đurkovićevi ljudi odvajali muškarce, bez obzira na to jesu li platili ili nisu, i slali ih na prisilni rad, u logore koje je Đurković držao u Loparama ili direktno na liniju, na kopanje rovova. Mnogi od tih ljudi nisu preživjeli torture.
Vojkan Đurković je uhapšen u novembru 2005. godine, ali je ubrzo pušten. Nije poznato zbog čega.
Najpoznatiji «etnički čistač» ovoga kraja i svojevrsni simbol zločina, rođen je 1958. godine u Velinom Selu kod Bijeljine, igrao je amaterski fudbal i ničim nije pokazivao svoju pravu prirodu. Sve dok nije dobio priliku za to. Na krvavu bijeljinsku ratnu pozornicu izveo ga je Arkan, bio je Mauzerova desna ruka, a ovlaštenje za etničko čišćenje dobio je od Momčila Krajišnika, što je dokumentovano na sudu u Hagu, i to onda kad je procijenjeno da iseljavanje Bošnjaka ne ide željenim tempom. Prema svjedočenju Miće Davidovića, Radovan Karadžić ga je odlikovao i unaprijedio u čin majora, a on je imao podršku vlasti RS-a i bijeljinske opštine za sve što je radio. Sa opštinskim čelnicima se zavadio tek na kraju rata, kad se toliko osilio, da je i nekima od njih zaprijetio da će «otploviti niz Drinu.»
Haški svjedok, britanski novinar Džeremi Boven, potvrdio je da je etničko čišćenje u Semberiji teklo po planu, a Đurković je, kaže on, «protjerivanje preostalih Muslimana pretvorio u birokratsku proceduru», uz potpunu saglasnost vlasti. Mićo Davidović je svjedočio i to da je opljačkani novac, većim dijelom, odlazio Karadžiću i Krajišniku na Pale, ali je i sam Đurković dobro napunio džepove, i danas je on imućni građanin koji mirno živi, na relaciji između Bijeljine, Beograda i Novog Sada.
Na suđenju u Hagu Slobodan Milošević je o njemu izjavio i ovo: «Reč je o kriminalcu iz Velinog Sela kod Bijeljine. Po onome što ja imam, on jeste pljačkao i odvodio ljude i radi toga je više puta hapšen i protiv njega podnošene krivične prijave.»
Sud BiH je dugo vodio istragu o Vojkanu Đurkoviću, a onda je 3. novembra 2020. godine donio odluku o prenošenju vođenja krivičnog postupka (ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173. Krivičnog zakona BiH) na Okružni sud u Bijeljini. U toj odluci su pobrojana neka od djela za koja se sumnjiči Đurković, sa imenima ljudi koji su oštećeni, datumima, opisom tih djela i dokazima. Recimo, tu su spiskovi protjeranih ljudi iz Bijeljine i Janje po datumima, kao i navod o tome da je najmanje 868 muškaraca Đurković odvojio na Majevici (neki od njih su pobrojani, imenom i prezimenom) i poslao ih u razne logore, odakle su upućivani na kopanje rovova i prisilni rad na prvoj liniji fronta. Bijeljinski Okružni sud je 19. maja 2021. pokrenuo istragu o mogućem krivičnom djelu ratnog zločina na osnovu člana 142 Krivičnog zajkona SFRJ. Temelj za prekid istrage zbog „nedostatka dokaza“ tužilac Muris Šabić je našao u tome što nije dobio dokaze da je Đurković zvanično imenovan za predsjednika Komisije za razmjenu stanovništva. Te dokaze je tužilac tražio od gradonačelnika Bijeljine i Vlade RS, ali ih oni nisu imali u svojoj arhivi. Tužioca nije zanimalo da li je možda neko drugi imenovao Đurkovića za predsjednika komisije za razmjenu, da li je li to uopšte važno u odnosu na činjenicu da postoje brojni i neoborivi dokazi o onome što je Đurković radio. Šabić je utvrdio da, eto, Đurković nije mogao davati naređenja za izvršenje zločina. To jeste: „…evidentno je da imenovani nema ovlašćenja da izdaje naređenja licima koja su mu podređena, te prema tome u radnjama osumnjičenog nisu stečena sva bitna obilježja bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovištva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ.“
Prema ovakvom stanju stvari, kaže Šabić, radi se o zločinu protiv čovječnosti, prema članu 172 stav 1, tačka d Krivičnog zakona BiH, a za to nije nadležan Okružni sud u Bijeljini. Pa se istraga prekida. Bez obzira na pravilo da tužilaštva sprovode istragu, a sud odlučuje na osnovu kojeg zakona će suditi.
A pomenuti član 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ kaže: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; […] ili ko izvrši neko od navedenih djela,
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.”
Dakle, nema ni govora o tome da se zahtijeva službena potvrda da je neko imenovan na komandni položaj, kao uslov da se njegovo djelo kvalifikuje kao ratni zločin. Ovakvu odluku je , kako navodi Šabić, potvrdio republički javni tužilac RS 25. januara 2024. godine.
I, šta sada? Hiljade ljudi koji su očekivali pravdu dobili su ruganje pravdi. A svi koji su očekivali makar minimum spore, ali dostižne pravde, dobili su još jedan dokaz da je pravosuđe u ovoj državi došlo do dna i da se od njega više nemamo čemu nadati.
