Piše: Jusuf Trbić
Begu Saračevića poznajem već više od četiri decenije. Učio je limarski zanat kod, mog oca, i radio s njim, bio je čaršijski čovjek, uvijek nasmijan i spreman za šalu. I takav je ostao do danas.
Rođen je 1954. godine, a 19 godina kasnije završio je zanat i postao majstor. Bio je aktivan u pozorištu “Scena”, pun energije, otvoren i omiljen u društvu. Mislio sam tada : on je stvoren da napravi nešto veliko. Na žalost, i njemu je, kao i svima nama, rat prekinuo život i bacio ga na drugi kraj svijeta, u Ameriku. U grad Mančester, Nju Hempšir. Bego je tamo uspješno nastavio s radom, ali ono zrno umjetnosti u njemu nije mu dalo mira. Malo po malo, okrenuo se hobiju – izradi umjetničkih predmeta od bakra, i u tome je postigao takav nivo, da mu je Beker koledž u Vusteru, Masačusets, organizovao izložbu. Njegova djela predstavio je profesor na tom koledžu Vladimir Pištalo, veliki pisac, jedan od najvećih u ovom dijelu Evrope, čija knjige poetske proze, priče i romani predstavljaju vrhunac moderne proze na našem jeziku. Njegov izuzetni roman “Tesla, portret među maskama” dobio je NIN-ovu nagradu 2008. godine. Za ovu priliku Vladimir Pištalo je napisao krartku storiju o Begi Saračeviću, u kojoj, pored ostalog kaže da ratna trauma nikad nije mogla da slomi Begin duh. “Njegov hobi postao je kreiranje predmeta i skulptura od bakra I kalaja. Jedan poštovalac gospodina Saračevića rekao je i ovo : Njegova kosa je siva, njegova umjetnost je lim, ali njegove ruke i njegovo srce 
napravljeni su od čistog zlata.”
Kad je nedavno bio u Bijeljini, Bego mi je donio foto-album radova koje je predstavio na izložbi. Bio sam zadivljen onim što sam vidio na fotografijama, ali i činjenicom da on nije dozvolio da ga nedaće gurnu u apatiju, da se nije prepustio plimi površnosti, kao većina naših ljudi, da nije klonuo duhom. Mukotrpnim radom Bego Saračević stvara umjetnost. I uživa u tome. A da mu, zaista, nisu samo ruke zlatne, već i srce, pokazao je na izložbi. Najvredniji eksponat poklonio je Beker koledžu. A učinio je još nešto.
Rekao mi je da prati moj rad i rad “Preporoda” i da želi da pomogne izdavanje knjiga. I obećanje ispunio čim se vratio u Ameriku, a nastaviće to činiti i ubuduće. Moram priznati da me to dirnulo, jer sam mislio da je ta vrsta ljudske dobrote odavno na izdisaju. Onima koji prate rad bijeljinskog “Preporoda” poznato je da mi radimo volonterski. Moje knjige pripadaju ”Preporodu”, i sav (skromni) prihod od njihove prodaje koristi se za nove projekte, najviše za štampanje knjiga. Uz Beginu pomoć to će sad biti lakše.
U moru tame koja nas sve više prekriva pojavi se, eto, i poneko zrnce svjetlosti, zlatni grumen ljudske duše, koji nas uvjeri da pravih vrijednosti još ima.
Pa nam bude lakše kad zakoračimo u novi dan.
