Priča se, priča, da Rusi ne dolaze

Piše. Dragan Bursać

Rusija je, samo za neupućene neočekivano, potpisnik kominikea UO Vijeća za sprovođenje mira u kojem su navedeni i stavovi suprotni zvaničnoj politici Republike Srpske.

Preciznije, ruski ambasador Petar Ivancov, nije se ogradio od stava da je u Srebrenici počinjen genocid, a pored toga dao je direktnu podršku aktiviranju Akcionog plana za NATO.

U Republici Srpskoj tajac. Ućutaše se silni kvazianalitičari koji su ovih dana orgijali po RTRS-u, praveći epske emisije na staru temu ” Nas i Rusa 300 miliona”.

Em ni njih ni Rusa nema ni upola toliko, em se kompletan rusofilski “objektivni” pristup geostrategiji lokalnih TV manekena, pretvorio u najobičnije srbovanje uz rakijski kazan. Izmaštano rusko-srpsko bratstvo na krilima TV propagande, samo je stvorilo konfuziju u kristalnoj istini.

A istina je sljedeća: Srbi, kao rijetko koji narod, imaju slab link sa realnošću. Nije to samo blesava kosovska epopeika, bajkovito izmaštano superherojstvo i ludi mit o “najstarijem narodu”. Velim, Srbi imaju problem sa realnošću. A, realnost kaže-Rus ti nije NIKAKAV prijatelj, tek je sjevernoistočni medvjed, dovoljno daleko da te ne prikolje, a dovoljno blizu da te ubijedi kako si mu brat. Taj medvjed je jako pragmatičan i reaguje isključivo u skladu sa svojim interesima.

Rusi, pare, ovo ono…

Projektovana priča vlasti u Republici Srpskoj o ruskim milijardama, Južnom toku, velikoj braći koja “drže leđa”, najobičnija je niska u nizu budalaština servirana narodu već nekoliko decenija. U realnosti Srbija, kao matična zemlja Srba, dobila je jasne direktive od EU, kako da se postavi prema ruskom, prije svega, emotivnom uticaju na Srbe. Jer, objektivno, Rusija u stanju u kakvom je sad, ne može ni vojno, ni ekonomski, ni materijalno da utiče na daleku i egzotičnu južnoslavensku “braću”.

Aleksandar Vučić, što pod evropskom pesnicom, što pod dozom ličnog pragmatizma, rekao je Rusiji-NE. Generalno, vuk ujeo magarca. Nit’ je Rusima nešto žao zbog srpskog NE, nit’ će se Srbije pretjerano zatresti na svom EU putu.

U međuvremenu, velim magovi, vrgovi, slobodni strelci, hvatači magle i ostala kamarila u Republici Srpskoj raspravlja o vatrenoj moći novog ruskog tenka, o broju podmornica u Sjevernom moru, o nuklearnim bojevim glavama… dakle, opštim mjestima pijanskog natpjevavanja “Draže mi je rusko govno od američke torte”.

Poljuljani Dodikov režim ovim potezom ruske diplomatije, dobio je teledirigovani beogradski, a ne ruski šamar. Preciznije, promislite- ako Rusiju boli donji dio leđa za Srbijom, koliko joj tek puca ona stvar za tamo nekim političkim konstruktom znanim kao Republika Srpska. Šamarčina je stigla negdje sa Dedinja, a ne sa Crvenog trga.

Ruska Federacija ekonomski bandažirana, sa ionako propalom i retrogradnom privredom, sa tajkuniziranim sistemom, bijedom i jednim klasičnim diktatorom na vlasti ima problema od Baltika, preko Ukrajine, do Sirije… od Barencovog mora, do Kurilski ostrva. Jebi ga, velika zemlja, veliki problemi.

No, pustimo nesrećne Ruse.

Pravo i jedino pitanje je kad će ovaj prekodrinski srpski narod dobiti političare i lidere koji će epopejiku zamijeniti pragmatikom, koji će delati u skladu sa realnošću, a ne u skladu sa “Gorskim vijencem” i koji neće, prije svega, baš toliko zajebavati sopstveni narod?

Kako sada stvari stoje, Srbe očekuje bolno buđenje iz dobrovoljno indukovane kome. Kome u kojoj veli braco uvijek i stalno pomaže malom braci. Sna u kojem se pojave Rusi i riješe stvar.

A, buđenje koje dolazi nudi nam i prijatnu istinu- Ljudi, neka vam bude draži bilo kakav kolač od bilo čijeg govneta!

Milorad Dodik i svita mu, odavno imaju kretnine i nekretnine na Zapadu i jedu kolače, dok narod i dalje puši laži i jede “ruska govna”.

 

(buka.ba)

Komentari