Piše: Vildana Selimbegović

Došao je, dakle, taj veliki dan: danas je predsjedatelj Predsjedništva naše zemlje Dragan Čović predao zahtjev Bosne i Hercegovine za prijem u članstvo Evropske unije. I mada se zadnji mjesec, a možda i duže, vodi (pre)ozbiljna debata o tome koliko je naša aplikacija kredibilna, nisam zato da je mi ocjenjujemo: neka to rade oni kojima je to i posao, a svi ostali – i domaći i ini savjetodavci – koliko god raspravljali o tobožnjim popustima ovoj zemlji i(li) našim korumpiranim i nesposobnim vlastima, trebali bi, recimo, u svojim kritikama ostaviti prostora i za jedan objektivniji pogled u prošlost, te iste Evropske unije, koja se, najblaže rečeno, nije naročito proslavila u odnosu spram BiH devedesetih. Što ni u kom slučaju ne opravdava današnje vlasti ove zemlje i ne pada mi napamet da ih branim, samo pokušavam reći da je i Evropa nerijetko bila saučesnik u ovom našem jadu i blatu. Kako god, ovosezonsko Vijeće ministara BiH i aktualni saziv Predsjedništva zemlje ne kriju da su u njemačko-britanskoj inicijativi prepoznali šansu i da su riješeni da je iskoriste. Aplikacija je dokaz tome.

Mladen Ivanić, član Predsjedništva iz RS-a, prije koji dan je, na stranicama Oslobođenja, govorio i o šansi BiH i o procjenama šta će biti ako je sada ne iskoristimo. Projicirajući odnos 60:40 za BiH, Ivanić jezikom ekonomiste govori o prilikama koje se otvaraju pristupom evropskim fondovima i neprilikama koje nas čekaju ako ne uskočimo u ovaj posljednji kupe zadnjeg voza koji iz BiH vodi ka Bruxellesu. Predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić samo dan kasnije je govorio o istoj temi, objašnjavajući razloge zbog kojih je – nezabilježeno u postdejtonskoj BiH – aktualni saziv državne vlasti složno šutio o Odluci o sistemu koordinacije procesa evropskih integracija BiH. Mehanizmu koordinacije ima se šta zamjeriti – Željka Cvijanović, premijerka RS-a, dosjetila se da ga “ne priznaje”, opoziciji smeta saučešće kantona – no Zvizdićevom objašnjenju se mane ne mogu naći: neko drugi može dorađivati ovaj mehanizam, važna je riješenost BiH – koju već aplikacijom potvrđuje – da preuzme pravnu stečevinu Evrope i evropskog zakonodavstva.

E kako to da je svekolikoj domaćoj javnosti mnogo važnija od odluka do kojih su složno i jednoglasno došli svi ovdašnji državni ministri, da ne kažem mnogo važnije i od aplikacije koju smo 17 dugih godina čekali, skoro pa sve što se dešava na domaćim marginama? Od toga koliko je smršao Bakir Dautbašić u pritvoru do polemike koja se vodi o odluci VSTV-a da u pravosudnim institucijama zabrani vjerska obilježja? Usuđujem se ustvrditi da su upravo to pokazatelji da za ovo društvo ima šansi. Evo zašto.

Jednoglasna odluka Vijeća ministara za ovaj saziv naprosto nije vijest. Hiljadu i sto puta su već bili jednoglasni, rade i dogovaraju se i prijete da nas naviknu da državna izvršna vlast može i tako funkcionirati. Što se Dautbašića tiče, o njemu će očito prvo pravosuđe morati donijeti neke odluke da bi i formalno ušao u kandidatsku proceduru za državnog ministra. A – kako god to kome zvučalo – polemiku o odluci Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća osobno doživljavam kao važnu debatu, konačno jednu od onih kakve postoje u svakom društvu i, ma kako stajališta bila radikalno suprotstavljena, vjerujem da će se na kraju vratiti na one kolosijeke kojima i pripada – a oni su, kako je to upravo u Oslobođenju objasnila Jasna Bakšić Muftić, profesorica Pravnog fakulteta – uvijek tamo gdje se zakoni donose, a ne kod onih koji ih provode. Njezina imenjakinja, književnica, prevoditeljica, orijentalistkinja, historičarka sa dugogodišnjom (i) pariškom adresom Jasna Šamić, koja je javno iznijela svoj stav u ovoj debati, posljednjih je dana brutalno izvrijeđana: količina uvreda, koje je sramota i prepričati, baš je onako domaća, da ne kažem pljuvačka.

U polemiku se – kud će suza već na oko – uključio i Džemaludin Latić, osporavajući književnici Šamić uopće pravo da javno misli i govori. Svaka civilizacija je počela neumitno propadati onda kada je žena izišla na ulicu razgolitivši svoje tijelo! – vrišti Latić, podučavajući Jasnu Šamić civilizacijskim vrijednostima, no ne uspijeva pobjeći od sebe jer i ovaj njegov izljev bijesa na papir zapravo cilja druge adrese. Žene su za Latića (prokazano) niža bića i on to ne uspijeva sakriti ni dok sestrama koje se bore za hidžab objašnjava kako vode bitku za povratak vjere u katoličku Evropu (!). Njegov su cilj bili i ostali njegove kolege s Fakulteta islamskih nauka, prof. dr. Rešid Hafizović i dr. Dževad Hodžić. Ne može im oprostiti što žive i rade, i to i ne bi bio najveći problem – ima, nažalost, u ovom društvu puno primjera javnih mrzitelja – da nesretni Latić za svoje frustracije i vlastite obračune redovno ne poseže za istim lažima. Valjda računajući sa tim da dovoljno puta ponovljena laž jednom postane istina.

Džemina je opsesija dr. Hafizović, kojem – u istom tekstu u kome podržava muslimanke u bici za katoličku Evropu – zamjera što je magistrirao na Katoličkoj bogosloviji i baš time mu osporava pravo da govori o islamu. Prof. dr. Hafizović predaje islamsku dogmu na FIN-u i jedna od rijetkih istina u Latićevom tekstu je upravo ona da je magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu: Latić ne piše da je nakon studija FIN-a u Sarajevu, zato što je, riječima Alije Izetbegovića “pokazao kao student dirljivu hrabrost u vrijeme Sarajevskog procesa 1983” – Hafizoviću bio onemogućen postdiplomski i da mu je Vatikan odobrio mogućnost da ga pohađa u Zagrebu. Kasnije je Hafizović doktorirao, posvetio se naučnom radu koji je prepoznat i van granica ne samo ove zemlje. Rešid Hafizović i na istoku i na zapadu uživa ugled o kakvom Latić ne može ni sanjati, Jasna Šamić također. Dr. Dževad Hodžić je svoj ugled i angažman testirao na listi SDA i eno ga u Parlamentu Federacije. A šta ćemo s Latićem?

I on je svojedobno testirao svoje slavno ime i još slavnije promašaje. I svugdje mu je ponestalo glasova. Zbog toga se valjda i odlučio staviti na čelo ženskog pokreta za vjerska obilježja u pravosuđu. Onako širokih pogleda, kako se dokazao što u ratnim, što u poratnim godinama, u svim onim svojim obračunima sa drugim i drugačijim i sa svim objedima svojih kolega s FIN-a na kome nesretnom Latiću ne valja niko do njega samog, naš je Džemo slika i prilika one vrste evropskih desničara kakvih se normalan svijet svugdje stidi, ali kakvi svugdje postoje sa svim svojim mržnjama i frustracijama. Hoću reći da je naš Džemo također dio naše aplikacije u EU, njime zapravo dokazujemo da smo kao društvo bogati različitostima, ma kako one ekstremni primjerci bile.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari