Piše: Jusuf Trbić

             U Bosni ništa novo.

Napadaju je, tuku i šamaraju i iznutra i spolja, siluju je i ponižavaju, potkradaju je nemilice, opanjkavaju i vrijeđaju, a ona stoji i dalje na vjetrometini i traje, uinat svima. Samo se ne zna dokle će.

Oni koji žele da je pocijepaju i unište sve su glasniji i sve manje kriju svoje namjere, a oni kojima od države život zavisi nekako su tihi, ne čuju se, ne javljaju se. I dok se oni prvi, poput Dodika i Čovića, druže i dogovaraju kako će državi dohakati,  a podršku im pružaju patroni iz Beograda i Zagreba, ovi drugi ne mogu ni za isti sto da sjednu, pa da se dogovore kako državu braniti. A čini se da je zadnji vakat za to. Jer, fašizam je odavno zakoračio na ove naše prostore, rehabilitovani su svi najgori zločinci, čeka se još samo na Nedića i Ljotića, možda i Ante Pavelić dođe na red, pa da ponovo počne Drugi svjetski rat, samo u manjem obimu.

Sve je, eto, kao nekad, samo bosanskog antifašističkog pokreta nema. Niti ima naznaka da će se antifašisti i branitelji Bosne uskoro ujediniti i krenuti da razbiju mrak.

Uz to, sve češće je kršenje Ustava i Dejtonskog sporazuma, sve snažnije rušenje pravnog poretka države i sve otvorenije miješanje susjednih država. Nedavno je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, u razgovoru za američki list “Defense News” govorila o tome kako u Bosni jača radikalni islam, a on je opasnost za Evropu, što nije daleko od onoga što je govorio Tuđman nekad, a Milorad Dodik danas. Ali ni riječi nije rekla o ulozi bosanskog HDZ-a u  rastakanju države i raseljavanju Hrvata iz Posavine i Srednje Bosne. Pomenula je i Dodikov referendum, kojeg ona vidi kao “potencijalni prvi korak prema nizu referenduma ili čak prema neovisnosti”, i tako se uključila u buru rasprava o konačnoj odluci Ustavnog suda BiH kojom su poništeni rezultati tog referenduma. Javio se i njen srbijanski kolega Tomislav Nikolić, koji, valjda, još  nije obaviješten da se odluke ustavnih sudova nigdje u svijetu ne komentarišu, pogotovo ako se radi o drugim državama. Mudro, kako to samo on zna, izjavio je da je Ustavni sud BiH “ malo izašao, ne iz svojih nadležnosti, nego iz toga šta mu je posao.” I objasnio : “ Ne možete vi, kada se desi jedan referendum i kada na njemu provjerite volju naroda, da kažete da je on neustavan.” Tim svojim nadasve državničkim stavom otvoreno je stao na stranu rušitelja Bosne, među koje su se, ovoga puta, svrstale i vlast i opozicija u manjem entitetu. Dodik je, kako se i očekivalo, izjavio kako Ustavni sud ne može poništiti volju naroda, i dodao da je “ Ustavni sud BiH nenadležan da osporava ili ukida rezultat referendum i da se takvim ponašanjem samo radi na razgradnji BiH.” Toj Dodikovoj brizi zbog razgradnje BiH pridružio se i Mladen Ivanić, zvanični predsjednik države, koji već odavno pretenduje na ulogu Dodika poslije Dodika. On je rekao da Ustavni sud negira pravo naroda, ne objašnjavajući kakvo to pravo ima bilo ko, pa makar to bio i narod, da krši Ustav. Ni on, kao ni Dodik i njegovi megafoni, neće da znaju da se Ustavni sud ne bavi nikakvom voljom niti pravima, već usklađenošću akata, odluka i propisa s Ustavom. I da u tom poslu ne može i ne smije biti nikakve razlike između domaćih i stranih sudija, zbog kojih se već dugo vodi spor, jer bi svaki normalan čovjek tumačio na isti način ono što jasno piše u Ustavu. Bio on domaći čovjek ili stranac.

Možda bi u ovoj raspravi moglo da pomogne objašnjenje o pravilnom tumačenju Dejtonskog sporazuma, objavljeno nedavno na blog stranici Ambasade SAD u BiH (a prenijelo ga Oslobođenje). Autori su pravni savjetnici SAD i EU u Dejtonu i lideri grupa koje su radile na nacrtu Dejtonskog ustava. Oni upozoravaju na nekoliko bitnih stvari. Prva : da su se u Dejtonu strane složile da će Republika BiH nastaviti da postoji, s novim imenom i sa dva entiteta, dakle da je država stalna kategorija, a entiteti su privremeni.  Drugo : da je Ustav BiH nadređen zakonima entiteta. Posebno upozoravaju na stav : “ Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji BiH u vrijeme stupanja na snagu ovog Ustava, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, dok nadležni organ vlasti BiH ne odluči drugačije. ( Dakle, i danas je važeći nekadašnji Zakon o praznicima, sa 25. novembrom kao danom državnosti, jer nije donijet novi zakon). Treće : Ustavni sud BiH ima isključivu nadležnost da odluči šta je u skladu s Ustavom, a šta nije, i njegove odluke su konačne i obavezujuće. Četvrto : ne postoji pravo na referendum u Dejtonskom ustavu. Pozivanje na praksu drugih država je potpuno neopravdano, kažu oni. Najzad, prema Dejtonskom sporazumu, državne institucije imaju kontrolu nad načinom na koji entiteti i entitetski lideri koriste vlast. Zato, kažu ovi pravni stručnjaci, “ nije iznenađenje da je dugogodišnji lider RS-a odlučio osporiti validnost odluke Ustavnog suda, koji predstavlja jedan od primarnih oblika kontrole njegove vlasti.”

Jasno, da jasnije ne može biti.

Zanimljivo je, međutim, stalno, hiljadu puta ponovljeno pozivanje na narod i narodnu volju, koji su, poput božanstva, iznad svega – iznad prava, reda, zakona, ustava. Poznato je da je  obogotvorenje naroda  temelj fašističke svijesti, što je zapamćeno iz vremena Drugog svjetskog rata. Devedesetih godina prošlog vijeka, ponavljajući tu matricu, velikosrpski ideolozi su isticali pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, na životni prostor koji im je potreban, nezavisno od toga jesu li Srbi na tim teritorijama u većini ili nisu, pravo da progone, ubijaju, ponižavaju sve druge i drugačije, pravo na državu za sve Srbe, čitav arsenal prava kakva nije imao ni jedan drugi narod ( kao Nijemci nekad). Tu su ideologiju nosili tenkovi, ali danas bi nastavljačima Miloševićevog i Karadžićevog djela moralo biti jasno da im manjka tenkova  i da moraju prihvatiti pravila civilizovanog svijeta, u kojem su građani i narodi ravnopravni. Pa, ako smatraju da je volja njihovog naroda iznad Ustava, morali bi prihvatiti isto to i za druge. Ako Dodik najavljuje nove referendume – o NATO-u, o vraćanju nadležnosti sa države na entitet, o Sudu i Tužilaštvu BiH i tako dalje, pozivajući se na volju naroda, morao bi shvatiti da bi se na isti način mogao organizovati i jedan referendum na nivou države, recimo : o ukidanju entiteta, i to s istim pravom s kojim Dodik organizuje i planira svoje referendume.

Da li bi srpski političari i tada prihvatili volju naroda?

Komentari