(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

U teškim vremenima sudbina igra s ljudima neki svoj čudni rulet. Zažmiri, pa pogađa. Na kome se njen prst zaustavi, on ode, koga prst promaši, ostane živ. U Bijeljini i Janji sudbina je odredila svoje izaslanike i dala im zadatak da sarađuju direktno s paklom.   Oni su spremno prihvatili  svoju đavolsku ulogu. Svakoga dana sjednu, pa razmišljaju : koga treba protjerati, koga zaplašiti, koga otjerati u logor, od koga pare oteti, a koga, opet, staviti na listu za ubijanje. Onda proslijede zadatke egzekutorima, ovi se, s prvim mrakom, spreme, pa na posao. U početku su to radili arkanovci, da pokažu domaćim snagama kako teror i ubijanje nisu težak zadatak, pogotovo kad se to radi nemoćnim i uplašenim civilima. Onda su u bijeljinsku opštinu nagrnule kojekakve vojne i policijske jedinice i dobrovoljci, pa je đavolji  zanat dobio mnogobrojne majstore i njihove šegrte.  Nisu htjeli da zaostanu ni domaćini, a poseban zadatak je imala policija. Mnoge ljude su odveli policajci u uniformama, ljudi su nestajali da se više nikad ne pojave, ali tragova, naloga i zapisnika nije bilo. Pojeo ljude mrak, i niko više ne želi ni da priča o tome.

Bilo je ljeto, lijep, sunčan dan, 24. avgust 1993. godine, 3 sata popodne,  kad je sudbina, obučena u policijsku uniformu, ušla u malo dvorište Jusufa Terzića u Janji. Ništa nije slutilo tragediju, a ona se ipak desila. Policajci su pozvali iznenađenog domaćina da pođe s njima. Zašto, šta je u pitanju ? Ništa, kažu policajci, rutinsko ispitivanje, neće dugo trajati.

I odvedoše ga.

Ali, nije trajalo kratko. Nema Jusufa cijeli dan, nema ga sutradan. Njegova žena Rabija ode u policijsku stanicu u Janji, da vidi šta je. Zatekne tamo policajce koji rade mirno svoj posao. Nakon nekog vremena obavijeste je da je njen muž prebačen u bolnicu, pa da ode tamo. Otkud u bolnicu, pita se ona, Jusuf je bio zdrav kao drijen. Rođen 1937. godine, čitavog života je radio, mogao je, što se kaže, konju rep iščupati. Dok joj je srce razdirala zebnja zaputi se u bolnicu. A tamo je odmah obavijeste da joj je muž umro rano ujutro toga dana, evo papira, treba samo obaviti formalnu identifikaciju, pa onda organizovati sahranu, bez nepotrebnih zavrzlama. Žena  – ne može da dođe sebi. Kako umro? Od čega će umrijeti Jusuf u po noći, niikad bolestan nije bio? Od srca, vele, i nema tu šta da se pita, ima bolnica svog posla, ne može odgovarati cijeli dan na nepotrebna pitanja.

Rabija van sebe, ne vidi na oči, hoće srce da joj iskoči. Odvedu je u mrtvačnicu, pa podignu čaršaf sa leša, da ga prepozna. Rabija se onesvijesti zbog onoga što je bilo pred njom. Glava rascijepljena, lice potpuno razbijeno, užas kakav ni na filmu nikad nije vidjela. Kad se osvijestila, natjeraju je da identifikuje muža, po bilo čemu, takvi su propisi, a propisi se, dabome, moraju poštovati. Prepoznala je muža po nogama. I po odjeći. Lice  više nije imao.

Kad su ga dovukli kući, zgrnuo se komšiluk. Svi u šoku. I svima u ustima jedna ista riječ, jedno isto pitanje : zašto? Zašto Jusufa Terzića, mirnog, vrijednog čovjeka koji u životu mrava nije zgazio?  Zašto ga je policija ubila, i to na tako surov, krvnički način? Odgovora, naravno, nije bilo. Stanica Javne bezbijednosti u Janji dala je potvrdu da je policija odvela Jusufa Terzića navedenog datuma. I ništa više. U potpisu : Savić M.

Porodica je dobila i otpusnicu iz bolnice. Dvojica uglednih bijeljinskih ljekara dr S. Opalić i dr M. Spasojević časno su i pošteno ispunili svoju ljekarsku obavezu. U otpusnici su napisali i svojim potpisima ovjerili da je Jusuf Terzić preminuo u 3 sata ujutro 25. avgusta 1993. godine, sa nalazom : kontuzija glave, rana iznad desne obrve, rana ispod oka, prelom lobanje i koma. Dakle, klasično ubistvo.

Ali, ni to nije bilo dovoljno ni policiji ni tužilaštvu. Osnovno javno tužilaštvo u Bijeljini je 28. avgusta Rabiji Terzić izdalo uvjerenje pod brojem KTA 66/93 u kojem piše : «Nakon razmatranja sprovedenih radnji po službenoj dužnosti, a u vezi sa smrću vašeg muža Terzić Jusufa, do koje je došlo noću između 24. i 25. avgusta 1993. godine, ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka, pa se o istom obavještavate radi znanja.» U potpisu : osnovni javni tužilac Milošević Nadežda.

Ostade, tako, Rabija Terzić sa dvoje djece i s papirima koji kažu da niko nije kriv za smrt njenog muža. I da ubistvo, čak i tako surovo, čak i kad to učini policija, nije kažnjivo i ne zaslužuje ni pokretanje krivičnog postupka, jer je ubijeni imao pogrešno ime i prezime. I nije mu policija kriva zbog toga, niti je kriva gospođa javni tužilac, nije mu ona davala ime!

Rabiji Terzić su odavno jasni odgovori na sva pitanja. Jasni su i nama, koji i dalje imamo pogrešna imena. I zato se moramo zapitati : štiti li nas i danas ta ista policija, tuže li nas isti tužioci, sude li nam isti sudovi, prekriva li nas i danas isti onaj teški veo ćutanja i moralne neosjetljivosti, kao nekad? Hoće li oni koji su odvodili, zatvarali, tukli i ubijali ljude i dalje bezbrižno živjeti tu, pored nas?

Odgovor je, na žalost, potvrdan.

Komentari