Piše: Jusuf Trbić

 

     Najnoviji slučaj užasne nacionalističke provokacije u Bratuncu otkrio je još jednom svu bijedu domaćeg pravosuđa i domaće politike. Pjesma «Oj Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice», koja je javno pjevana na nekakvom vašaru povodom srpskog vjerskog praznika, sve sa pocupkivanjem, veselim kolom i djecom koja razgaljeno slušaju šta im stariji poručuju, ali i na političkom skupu pred samom zgradom Skupštine opštine Bratunac, postala je vruća tema. Oba događaja osvanula su na internetu, podigla se silna prašina, mnogi su zaprijetili krivičnim prijavama, ali pravosuđe ni da bekne. I nije prvi put da se takvi incidenti događaju, a da se svi prave blesavi. I srpski tužioci i političari, ali i oni iz drugog entiteta, koji sve nekako mjere u rukavicama, da se ne bi zamjerili kolegama. Kao da, ne daj Bože, postoji nekakav nepisani dogovor da niko ne talasa zbog takvih stvari, da se ne bi zaljuljale fotelje i tamo i ovamo, a fotelje su svetinje u koje se, bez velike muke, ne dira.

     Meni je posebno zanimljivo Okružno tužilaštvo iz Bijeljine, koje vrlo spremno, i kad treba i kad ne treba, podiže optužnice protiv preživjelih Srebreničana, pa dva puta protiv Fate Orlović, jer se bunila što je Kačavenda u njenoj avliji, na njenom privatnom posjedu, u selu u kojem ne živi ni jedan Srbin, podigao crkvu, i neće da je ukloni. Istovremeno je Fatina tužba odbijena, pa ispada da je Kačavenda bio u pravu, iako je takav slučaj nemoguće objasniti strancima, pogotovo Amerikancima, kod kojih je privatna svojina u tolikoj mjeri zaštićena, da vlasnik ima pravo da puca na onoga ko mu nenajavljeno uđe u avliju. Ovdje vam u avliji podignu velelepnu građevinu, a ako se bunite, dobijete krivičnu prijavu. Mogu i da vam otmu imovinu, i da opet budu u pravu, mogu da vas ubiju, zatvore u logor, protjeraju, opljačkaju, siluju, i da zbog toga budu slavljeni kao heroji i oslobodioci. Bosna je zaista zemlja čuda.

     U takvoj zemlji nije čudno da bijeljinsko Okružno tužilaštvo ne nađe ni jedan slučaj zločina nad Bošnjacima, ni u Bijeljini, ni u Zvorniku, ni u Bratuncu, Vlasenici, Srebrenici, tamo gdje je izvršeno najsurovije etničko čišćenje i pobijene hiljade civila. Sjećam se jedne konferencije u organizaciji OEBS-a, tema je bila procesuiranje ratnih zločina. Glavni tužilac bijeljinskog Okružnog tužilaštva Novak Kovačević pohvalio se da je njegovo Tužilaštvo pokrenulo procese protiv više od 400 osumnjičenih za ratne zločine, ali da su oni, nakon temeljitih istraga, oslobođeni. Važnije je da se ne osudi ni jedan nevin čovjek, nego da se osudi stotinu krivih, rekao je on. Ja sam ga onda upitao zašto ne kaže da su svi osumnjičeni – Bošnjaci. I da je mogao unaprijed znati da oni nisu krivi. I pitao šta je sa srpskim zločincima koji i dalje mirno žive u svim ovim gradovima, kao da se ništa nije desilo.

   Novak Kovačević, nekadašnji Mladićev vojni tužilac (i u vrijeme Srebrenice) odgovorio je kako nemaju dovoljno dokaza i svjedoka, pa zato nema optužnica. Podsjetio sam ga da sam ja, kao običan građanin, našao stotine slučajeva zločina u Bijeljini i Janji, i ponudio mu i dokaze i svjedoke. Ćutao je. Onda sam ga pitao zašto Tužilaštvo nije pokrenulo procese, po službenoj dužnosti, u slučajevima koji su poznati i za koje, u startu, ne trebaju ni dokazi ni svjedoci. Recimo, za slučaj masovnih zločina nad civilima početkom aprila 1992. godine, koje je izvršila vojna jedinica iz Srbije, uz pomoć domaćih vlasti, pred očima cijelog svijeta. Pa logor Batković, koji nije sam nikao na ledini. Pa rušenje džamija, a najstarija od njih, Atik džamija, nalazila se desetak metara vazdušne linije od kancelarije u kojoj sjedi Novak Kovačević. Pa protjerivanje 35 hiljada Bošnjaka, odvođenja na prisilni rad, pljačkanja, akcije Vojkana Đurkovića, stotine ubijenih civila do kraja 1995. godine. Zar za sve to Okružno tužilaštvo nikada nije čulo? A ako jeste, bilo je dužno, po zakonu, da pokrene procese.

    Glavni bijeljinski tužilac samo me je blijedo gledao. I ništa nije odgovorio. I ništa nije preduzeo. Zato je njegov pomoćnik Milorad Debeljević nedugo nakon toga podigao protiv mene krivičnu (!) prijavu, jer sam, navodno, nešto bespravno gradio usred svog privatnog lokala u centru Bijeljine, grada u kojem je, po zvaničnim podacima, izgrađeno bespravno više od deset hiljada objekata. I niko nije zaradio ni prekršajnu prijavu zbog toga. Ta ničim obrazložena i apsurdna tužba glatko je pala i na Osnovnom i ( nakon žalbe Tužilaštva) i na Okružnom sudu. Ali je ostao gorak utisak. Bila je to opomena, zbog svega što radim. Ali, ja više nemam ni vremena ni volje da se obazirem na takve prljavštine. Oni mogu šamarati istinu, mogu je gušiti, mogu pucati u nju, mogu je ignorisati, zataškavati, mogu je daviti.

     Ali je nikada neće ubiti.

Komentari