(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Bio je 2. april 1992. godine, lijep i sunčan dan. Od sinoć je tutnjalo, odnekud su se čule eksplozije,  povremeni pucnji su cijepali  mir, ljudi su izvirivali iza kapija, strah se uvlačio u avlije i sokake, kao velika životinja spremna na skok. Nijazim Alagić nije više mogao izdržati.  Telefoni nisu radili, zvao je sestru Nizamu, ali se niko nije javljao. «Odoh ja samo da vidim šta je s njima, i odmah se vraćam», rekao je   ženi Zlati. «Nemoj, molim te, vidiš da se puca, može se svašta desiti», pokušala je da ga odvrati. Pridružio se i otac Hašim, ali Nijazim ih nije slušao. Za svoje 43 godine on se i naradio i naputovao, kao zidar je obišao skoro sve dijelove bivše Jugoslavije, svuda je bio lijepo primljen, i, naprosto, nije mogao zamisliti da se njemu može nešto dogoditi, iz čista mira. On je uvijek gledao «svoja posla», kako je volio reći, o politici nikad nije htio ni da priča, i šta se, njemu takvom, može dogoditi? Njegove dvije djevojčice, petnaestogodišnja Selma i dvanaestogodišnja Džejna, gledale su za njim dok je izlazio iz avlije. Na kapiji je zastao, mahnuo im rukom i nasmijao se. Hašim je ispraćao sina, a srce mu se steglo, kao da je slutio nešto. Njih dvojica su se uvijek dobro razumjeli. Nijazim je bio sin kakvog bi svaki otac poželio. Živjeli su zajedno, složno, kako Bog zapovijeda. Nijazim se svom babi javljao iz svakog mjesta u kojem je radio, i sve je išlo, nekako, po redu i tabijatu. Dok je gledao sina kako sjeda na bicikl i odlazi, Hašimu se činilo da se nekakava nit prekinula, da nešto ne ide kako valja, i strah mu se uvalio u želudac kao veliki kamen. Zašutio je tad, i ta ga je tišina pratila sve do smrti.

Bilo je kasno popodne, dvadeset minuta do sedam, kad je Nijazim, vozeći bicikl, izašao na ulicu i krenuo u Račansku ulicu da vidi šta mu je sa sestrom Nizamom. Bicikl su kasnije našli pored žičane ograde kojom je opasana Kasarna, na početku Račanske. Nijazima nisu. Uzalud su ga tražili na sve strane brat Enver i sestre Nizama i Majda, supruga, djeca, pitali sve i svakoga, čamili u hodniku policijske stanice, odlazili u Crveni krst, pregledali leševe ubijenih u bolnici, Nijazima nema, pa nema. Ni traga od njega, kao da je ptica, kao da je oblak koji ode nebeskim putevima, i niko više ne zna šta je bilo s njim.

Hašim je ostao u avliji da čeka sina. Vjerovao je da će doći, gledao u zatvorenu kapiju, čekajući da se otvor, i da korak  i osmijeh Nijazimov ispune avliju. Ali, Nijazim nije dolazio. Sljedeće godine ljudi Vojkana Đurkovića odveli su Nizamu, a naredne godine, 14. jula, odveden je i Hašim. Pošao je toga dana do kćerke Majde, s njim je bila i mlađa unuka. Pokupili su ga kod Gradskog parka i ubacili u kombi, a zatim odveli u logor u Loparama. Odveden je zajedno s prijateljem Elezom Bećirevićem, a zatim razmijenjen na Majevici. Ali, prije toga je morao potpisati izjavu da svoju kuću u Bijeljini poklanja srpskoj vojsci. Imao je tada 74 godine.

U Tuzli je nastavio da živi, ali za njega je to ličilo na sve drugo, samo ne na život. Samo je jedno bilo isto – čekanje. Satima bi sjedio na verandi, gledajući u kapiju, bez riječi. Kad više ne bi mogao izdržati, ustajao bi sa stolice, i uz težak uzdah ulazio u sobu. I tako svakoga dana. U duši, kao u nekom tamnom ogledalu,   smjenjivale su se samo dvije slike : slika njegove kuće u Bijeljini, za kojom je žudio, i slika njegovog Nijazima koji ne dolazi i ne javlja se, ali će sigurno doći. Jednog sunčanog dana  ući će Nijazim žustrim korakom u avliju, zagrliti svog babu, potapšati ga po leđima i reći : «Idemo mi sad našoj kući, gotovo je.» Gledao je tu sliku Hašim i kad je umirao, u tuđoj kući u Tuzli,  2004. godine, utapao se u tu sliku, u to živo sjećanje, dok ga je smrt nježno smještala u duboku postelju. Umro je šutke, kako je i živio posljednjih godina.

Od Nijazima Alagića ni do danas nema ni traga ni glasa. Godine lete i nebesa putuju, sve prolazi, pale se i gase novi dani i noći, prošlost dotrajava i kruni se, a u dušama preživjelih samo sjećanje ne umire. To je jedino što je još ostalo, to je jedino što više niko ne može ubiti.

……………………………………..

U ljeto 2007. godine identifikovani su posmrtni ostaci Nijazima Alagića, nađeni u Sremskoj Mitrovici. Sahranjen je u Bijeljini.

Komentari