Piše: Jusuf Trbić

 

Velikosrpski fašizam još nije umro, a kad će – ne zna se. Nastao na fabrikovanju mržnje prema drugima i drugačijima, na ideji podjele među ljudima i netrpeljivosti prema svima koji ne pripadaju «nebeskom narodu», na učenju o jedinstvu krvi i tla i narodu koji je iznad svih drugih i ima prava koja drugima ne pripadaju, bio je pogonsko gorivo za stvaranje države u kojoj će živjeti svi Srbi i u kojoj neće biti mjesta za ostale. Uzor je bio četnički  program stvaranja Velike Srbije pod nazivom «Homogena Srbija», u kojem se precizno i jasno govori o progonu nesrba i «čišćenju» teritorija koje će pripasti samo jednom narodu, a novu platformu za nacionalnu ekspanziju donio je Memorandum Srpske akademije nauka. Plan je bio jasan : etničkim čišćenjem ili «humanim preseljenjem naroda» izvršiti potpunu izmjenu etničke strukture na teritorijama koje treba da pripadnu Srbima, da bi se te teritorije, u vidu entiteta, mogle jednoga dana mirno pripojiti matici Srbiji. Popis iz 1991. godine pokazao je da na  teritorijama koje Srbi žele živi izmiješano stanovništvo,  da su Srbi manjina na ključnim teritorijama – u istočnoj Bosni i Posavini, i da bi priključenje tih područja, bez etničkog čišćenja, bila katastrofa za Srbiju, jer bi se procenat Srba u njoj smanjio na oko 50 posto. Dakle, ako bi Bošnjaci i Hrvati ostali tu da žive, ideja o Velikoj Srbiji mogla bi biti odmah pokopana. Zato je etničko čišćenje bilo jedini način ostvarivanja velikosrpskog cilja. Bez zločina  – ne bi bilo Republike Srpske. A ideologija mržnje i opravdavanja zla postala je svojevrsni šampon za pranje mozga, čijom je temeljitom  upotrebom nastala masa onih koji slijede tekovine zločina.

U Republici Srpskoj već skoro dvije decenije vlast se bori da očuva rezultate etničkog čišćenja, i pri tome ne preza ni od čega. Najdalje je u tome otišla aktuelna Dodikova vlast, koja se ne libi da svakodnevno ističe svoj konačni cilj : odvajanje od BiH, ne krijući da revnosno radi na tome. I, umjesto da pljušte tužbe zbog ugrožavanja ustavne strukture i cjelovitosti zemlje, bošnjački, a posebno hrvatski političari, ponašaju se kao da su pali s Marsa. Opsjednuti brigom za vlastite fotelje, oni od drveća ne vide šumu, pa se iznenade svaki put kad štampa objavi da su na osnovu Karadžićevog zakona Bošnjacima oduzete kuće, ili da su u izbornom zakonu namjerno spojeni etnička pripadnost  i nacionalnost, što su dvije sasvim različuite stvari. Ali, to može da zbuni samo Bošnjake, Srbima u Hrvatima to ne znači ništa. Oni svoje znaju.

I najnovije natezanje oko sprovođenja presude Sejdić-Finci pokazuje koliko su naši političari u defanzivi. Svi prijedlozi koje smo do sad čuli savršeno idu na ruku Dodiku i ostalim čuvarima Republike Srpske, jer polaze od toga da se članovi Predsjedništva biraju u entitetima , dakle, da budu predstavnici entiteta, a ne naroda. To znači da se, praktično, priznaje ono što ni Dejton nije priznao : da entiteti čine državu, a ne da su to regije u sastavu države, čime naši političari utiru put osamostaljenu Republike Srpske. Ostaje kršenje osnovnog prava da svaki građanin može glasati za koga hoće, bez obzira na to u kojem od entiteta kandidat živi. Srbi iz Federacije opet  ne mogu glasati za srpskog kandidata iz RS-a, a Hrvati i Bošnjaci u RS za hrvatske i bošnjačke kandidate iz Federacije, što otvara mogućnosti za nove tužbe.

Postoji, naravno, mnogo jednostavnijih rješenja od onih koja su do sad predložena. Recimo, da se u Ustavu napiše da je cijela BiH jedna izborna jedinica, da svako ima pravo da bira i da bude biran, a da se tri člana Predsjedništva, iz različitih naroda, biraju u Skupštini BiH. Time niko ne bi bio zakinut, a problem bi bio brzo riješen.

I dok traju ova natezanja, velikosrpska ideja nastavlja mirno da traje u ovom dijelu BiH. Iako u entitetskom Ustavu piše da u Republici Srpskoj žive   tri ravnopravna naroda, u praksi postoji samo jedan. Iako je BiH ( pa time i RS) sekularna, ovaj entitet je pretvoren u pravoslavnu državu u kojoj sve ima svoju krsnu slavu, a crkva i popovi su mjerilo svega i vrhunski autoriteti.  Niko se ne obazire na ostale, kao da ih nema. A nema ih u državnim institucijama, iako zakon obavezuje na poštovanje proporcije s popisa iz 1991. godine, nema ih u medijima, ni u javnim službama, nema ih nigdje. I kad postavite nekome pitanje, javno ili privatno, zbog čega je to tako, reakcija je ista : slijeganje ramenima. Što znači : može nam se. Ovo je srpsko, i za vas tu nema mjesta.

Potvrđuju to i najnoviji slučajevi nepoštovanja prava učenika na nacionalnu grupu predmeta, a isto tako i nastavni planovi i programi.  Kao i nazivi ulica, trgova, škola i drugih  ustanova, ikone na zidovima svake kancelarije, vjerske svečanosti na gradskim ulicama, krsne slave i okretanje glave od svega što je državno, pa nigdje nećete vidjeti naziv države u kojoj živite. Teško ćete naći Srbina koji gleda utakmice b/h reprezentacije ili makar zna za njih. Ili nekoga ko prati medije iz Sarajeva. Što bi rekao Milorad Dodik : Bosna je za nas inostranstvo.

Velikosrpska ideja je i dalje živa i zdrava i čini se da nema namjeru posustati. A trajaće onoliko koliko joj mi dozvolimo. Pitanje je samo hoćemo li i kad ćemo ustati i reći : «Dosta je!»

Komentari