Piše: Dušan Dojčinović

Mula Mustafa Bašeskija : Neka Alah pomogne i onom koji beži, i onom koji goni”

 

Sjedim skrštenih nogu na ćepenku u blizini sarajevske Begove džamije.

-Jesi za kahfu?

– Vala, baš jesam.

– Pristaviću tursku, u đezvu, pa u fildžan  šoljice, pa hajmo  popit’!

Umoran od puta, do Bosne i Sarajeva, što nije ono što je bilo nekad, kada su nas vodili ko cuke na ekskurziji nastavnici, na putu do Bjelašnice.

 

 -Mržnjom ne vraćaj za mržnju!

-Ali ja, Jusufe, nisam vratio cigarete nastavniku ruskog jezika Miletu Rusu! Pripali mu tamo dolje, gdje palite svijeće za mrtve!

– Otkud znaš?

– Mi gore sve znamo, i tamo nema mržnje, no vazda je ljubavi, mir, cvijeće kao proljeće u januaru, kad iscvjetaju bašte i avlije, kad im vrijeme nije!

-Jes’, jes’ vala, aferim Mula! Nego, kako da pogasimo požare, mržnju, rasprave, sukobe, svađe, prepirke, koji će izblijediti kao fotografije, požutjeće, mislim, ako Boga znaš?

– Znam, znam, no što da znam! Piši ‘vako:”šutnjom, šutnjom, i šutnjom. Da šutiš, i kad te boli, i kada nemaš, i kad oskudijevaš, sa nekim si u razmirici. A i kada imaš, da šutiš, da te ne bi omrznuli ni za šta!

– A ako dignu čardak, koji nadvisuje sve?

– Pa ti ih ne mrzi, ne budi poput njih zavidan. No u se i u svoje kljuse!

– A kako to?

– Pa eto, vidi mene, uživam u ovom danu, a minuše dvjesta godina bar, kako sam se, slava Alahu, upokojio.

– I šalješ mi ove signale u snu da se pazim?

– Jašta nego da se paziš, i da čuvaš bolesnu mater i ćaću. Aj uzdravlje!

– U zdravlje, Mula Mustafa!

I uzeh plajvaz da što prije zabilježim ovaj neobičan san, dragog mi sagovornika.