Piše: Gojko Berić

Svakodnevno konzumiranje medijskih prerađevina tzv. izbjegličke krize postaje gotovo neprobavljivo. Nejasno je i šta uopće znači “izbjeglička kriza”, nije li to tek sinonim za veliku političku, društvenu i ekonomsku tragediju zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka iz kojih milioni ljudi bježe pred ratnim strahotama, tražeći spas u Evropi.

Lično, muka mi je od tog rašomonskog viđenja jedne te iste priče, koja još nema svoj kraj, ali u kojoj većini međunarodnih faktora posljedice zadaju veće brige od uzroka, jer su se uzroci rasplamsali do te mjere da na duži rok izgledaju nerješivi. O ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu svako može da misli šta hoće, meni je on nesimpatičan, ali kad je neki dan u New Yorku rekao Obami: “Shvatate li šta ste učinili u Africi i na Bliskom istoku?”, ovaj je ostao bez odgovora. Sada valja spašavati ono što se ipak da spasiti, a to je Evropska unija. Nad njom se proteklih dana i sedmica nadvilo toliko medijskih i političkih upitnika koji se tiču samog njenog opstanka da se čini da su evroskeptici najzad došli na svoje. To su oni koji su permanentno ukazivali na osnovne slabosti tog istorijskog projekta Starog kontinenta, ukazujući na činjenicu da su iz njega na samom početku odstranjene vrijednosti poput jedinstvenih političkih ciljeva, duhovne povezanosti različitih kultura, pa čak i bezuslovna eliminacija svake diskriminacije manjina na cijeloj teritoriji ove tvorevine. Međutim, preživjela je njena najveća i najvažnija tekovina – solidarnost. Svaka zemlja koja je ušla u EU ušićarila je, a neke od njih su se i preporodile.

Nakon Drugog svjetskog rata razorena i osiromašena Evropa morala je brinuti o 20 miliona izbjeglica.

Njihov sadašnji broj je višestruko manji, ali dovoljan da unese zlu krv među članice EU. Njen bogati Zapad konfrontirao se sa njenim siromašnim Istokom, Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovačkom, zemljama koje su decenijama bile u sastavu sovjetske imperije.  Mađarski premijer Victor Orban, bivši poznati fudbaler, ušao je u ovu priču kao ekstremni desničar. Pod izgovorom da brani kršćansku Evropu od prijeteće invazije 100 miliona muslimana, on je podigao pravu mažino-liniju na 170 kilometara dugoj granici sa Srbijom?! Iako je nazivan fašistom, mađarski premijer nije štedio bodljikavu žicu, beton i čelik, suzavac, šok-bombe, vodene topove, policiju i specijalno obučene pse, na kraju ni vojsku opremljenu vatrenim oružjem. Sva u žici, sa blokiranim autocestama, Evropa je preko noći demonstrirala svoju ksenofobičnost iz vremena hladnog rata.

Nema potrebe da ovdje navodimo ni najšokantnije novinske naslove kojima se opisuje takvo stanje, jer su oni javnosti manje-više poznati. Da li je svijet ostao isti kakav je bio juče? Ili je postao gori? Čak i najumniji ljudi našeg vremena imaju o tome različita mišljenja. Ipak, što se Evropske unije tiče, ne bi bilo dobro da ona završi kao loša zamisao, koja je prije skoro šest i po decenija nikla na ideji o zajedničkom tržištu uglja i čelika na području šest evropskih država. To bi bio kraj evropskog identiteta i početak lančanih podjela i konflikata. Angela Merkel i društvo vjerovatno će naći izlaz iz sadašnje krize u vlastitoj kući, porodična svađa će se vjerovatno utišati, a kojim pravcem će svijet krenuti – pitanje je koje treba prepustiti vračevima i vidovnjacima. Ali, šta je sa Srbima i Hrvatima, koji su se potrudili da u ovoj izbjegličkoj priči zauzmu što istaknutiju poziciju? Izabrali su govor mržnje, smatrajući da je to najbolji način da na sebe skrenu pažnju. Usmjeravajući kilometarske kolone izbjeglica ka hrvatskoj granici, nakon što je Mađarska zatvorila svoju, Srbija je navukla gnjev vlasti u Zagrebu. Na distanci od čuvenih 400 kilometara, koliko iznosi udaljenost između glavnih gradova dviju susjednih država, obnovljen je političko-medijski hladni rat, koji nije lišen ratnohuškačkih provokacija. Premijer Milanović, valjda ošamućen predizbornom groznicom, izgubio je kompas, u čemu se slažu i hrvatski mediji, pa je u jednom trenutku Srbe nazvao barbarima i potcjenjivao Srbiju kao državu. Poručujući Vučiću da izbjeglice koje prolaze kroz Srbiju šalje u Mađarsku, a mnogo manje u Hrvatsku, izgovorio je sada već čuvenu rečenicu: “Šaraj malo, brate!”

U njihovom dvoboju desio se jedan paradoks. Opijajući se pretjeranom patriotskom retorikom, Milanović je preuzeo hadezeovski megafon i pomakao se desnije od samog Tomislava Karamarka. Vučić je postupio suprotno: želio je ostaviti utisak smirenijeg, uljudnijeg i tolerantnijeg državnika od hrvatskog premijera, čemu je prilagodio i svoju svađalačku retoriku, a prljavi posao ostavio je svojim tabloidima. Zato ste na njihovim prvim stranicama i mogli pročitati krupne naslove: “Banda ustaška uvodi nam blokadu!”, “Hrvatski premijer je idiot”, “Ludak vodi Hrvate u rat!”, “Izbacili su me iz autobusa jer sam Srpkinja!”…

Većina Srba i Hrvata u bivšoj Jugoslaviji nikada se nisu naročito podnosili, a kad se zajednička država raspala na već poznati način, njihova međusobna mržnja postala je još veća. “Srbofobija je najznačajnija odlika hrvatske kulture”, izjavio je nedavno u Jutarnjem listu Igor Mandić. Teza prema kojoj je izvor njihove mržnje “narcisoidnost malih razlika” izgleda privlačna, ali nakon Jasenovca i Vukovara ne djeluje tako uvjerljivo. Ta dva toponima zla, uz bezbroj drugih obostranih zločina u dva protekla rata, ostaju trajni resentimani u srpsko-hrvatskim odnosima, kao što će Srebrenica ostati trajni resentiman u bošnjačko-srpskim odnosima.

Zato su u pravu oni koji smatraju da ni dvadeset godina nakon užasnog rata još ništa nije završeno. Uzrok tog straha leži u činjenici da pravda ovdje nije izvršena i da nikada neće biti izvršena do kraja.

A tu je, kao što vidimo iz pomenutih naslova beogradskih tabloida, i ubitačna ratnohuškačka propaganda, koja frapantno podsjeća na zloglasnu Politikinu rubriku “Odjeci i reagovanja”, koja je iz dana u dan zazivala ustaše i punila Srbe mržnjom prema Hrvatima. Nažalost, istorijska lekcija nije naučena. Naime, kad god su beogradski mediji prizivali ustaštvo, stradali su Srbi u Hrvatskoj.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari