Piše: Jusuf Trbić
Čovjek koji popravlja život – to bi se, mirne duše, moglo reći za Seada Vidinlića. On je slikar na čijim platnima stvarnost izgleda mnogo ljepša nego što jeste, ljepša od svega što je on sam preživio u ovom teškom vremenu. A preživio je progone, godine logorskih tortura, strahote kakve živ čovjek ni zamisliti ne može. Rođen 1951. godine, trošio je lijepe godine svog života u rodnom gradu, sve dok se nisu za sve nas širom otvorila džehenemska vrata, onih mračnih dana 1992. godine. Tad se i za njega sve okrenulo na glavu, život je postao mora, patnji nije bilo kraja.
Ali, preživio je. Početkom ovog milenijuma našao se s porodicom u Tuzli, bez igdje ičega, bez posla, bez hljeba. Uzalud se okretao oko sebe, i tek kad je zavirio duboko u sebe, našao je izlaz. Počeo je slikati, počeo je svoje želje i snove, svoje tuge i radosti, svoje boli i nadanja, svoj život, pretakati u boje, i sve je u tim bojama odjednom bilo ljepše i bolje. Tako je nastavio da slika, sve više, slikanje mu je postalo i hljeb, i vazduh, i san i java, slikanje je postalo najveća njegova radost, njegov izvor svjetlosti, kojoj nema kraja.
Kad god uđete u malu galeriju u bijeljinskoj Ulici Meše Selimovića, u neposrednoj blizini Gradske vijećnice, ili zgrade Opštine, kako smo je zvali, naći ćete Seada Vidinlića kako slika za malim stolom. Prekine na trenutak rad, pokaže vam brojne slike na zidovima, vi kupite, ako želite, ili samo razgledate, a on jedva dočeka da se vrati platnu. A kad završi radno vrijeme, žuri kući, ruča, pa u atelje. Tako radost slikanja rastegne na cijeli dan.
“Slikanje je danas moj život, kaže Sead, bez njega ne mogu. Kad mi je bilo teško, sjetio sam se tog dara u sebi, pa počeo. Ispalo je dobro, pa sam nastavio, i to je bila nevjerovatna radost, kojom sam podaren nakon strašnih dana i noći koje sam jedva preživio. Za mene je to sad poput naljepšeg sna, sna koji je postao java. Uradio sam do sad više od 600 slika, prodajem ih i živim od toga. Cijena je skromna, od 50 do 600 maraka, ima za svačiji džep i svačiji ukus. Sad sam počeo da slikam motive iz moje Bijeljine, biće to za mnoge, siguran sam, lijepa uspomena ili poklon za nekog dragog, jer će svoj rodni grad moći ponijeti sa sobom, u daleki svijet.”
Sead Vidinlić je skroman čovjek. Nakon svega što je preživio, ne treba mu mnogo, samo da se njegov san nastavi. On nije, poput mnogih, sveo sebe na praznu priču i kukanje, na sijela i čašicu, na čekanje da neko drugi nešto učini za njega, on radi i stvara, bojama popravlja svijet i čini ga ljepšim nego što jeste. Kad dođete u Bijeljinu, zavirite u njegov svijet, i uvjerićete se u to. Iz malenog ateljea sa sobom ćete ponijeti bar djelić radosti kojom Sead boji svoja platna.
Kud ćete više na ovome vaktu i zemanu!
