Piše: Sejo Omeragić

Sejo Omeragić, tada novinar Slobodne Bosne, u aprilu 1992. godine kao ‘član delegacije’ Fikreta Abdića, člana Predsjedništva R BiH, ušao je u Bijeljinu kojom je nakon počinjenih zločina gospodario Željko Ražnatović Arkan. Omeragić je iz Bijeljine jedva izvukao živu glavu, a u tekstu za Bportal.ba prisjeća se tih događaja.

Nema sumnje da je april u Bijeljini označio početak ubijanja Bošnjaka i razaranja grada. Premda su sukobi počeli puno ranije, linijom podjele Bosne i Hercegovine kakvu su već dogovorili Milošević i Tuđman, Bijeljina je bila pečat zločina i početak brisanja Bošnjaka sa ovih prostora.

Mnogo kasnije taj će se scenario u drugom obliku izreći i u samom Tribunalu u Hagu, na suđenju hrvatskoj šestorki na čelu sa Prlićem. U junu 1991. godine, dakle, u vrijeme pravog rata u Hrvatskoj, sastaju se delegacije HDZ-a i SDS-a. Raspravlja se o desnoj i lijevoj obali. Hrvati traže desnu obalu i dio Podveležja na lijevoj obali Neretve. Srbi traže čitavu lijevu obalu rijeke. Neko stidljivo postavlja pitanje: A šta ćemo sa Muslimanima?

„Eto im Neretva“, odgovara Prlić i taj njegov odgovor prati grohotan smijeh obje strane.

Urednik Slobodne Bosne Senad Avdić predložio je da neki njegov novinar ide uz Abdića i bude svjedok onoga što se početkom aprila te 1992. godine događa u Bijeljini.

Za svašta sam se javljao jer sam bio najstariji, pa bi mi žao bilo da neko od desetak godina mlađi pogine. Kao novinar Slobodne Bosne ušao sam u Bijeljinu i predstavio se, prema ranijem dogovoru, kao šef kabineta Fikreta Abdića. Međutim, moji potpisi pod tekstove bili su svježi. Takvu ideju umalo kasnije nisam platio glavom, vjerovatno zbog dvoličnosti jednog kolege. Naime, bio sam uz pokojnog Vladu Mrkića, izuzetnog čovjeka i novinara Oslobođenja, jedini izvještač iz Sarajeva. Ulazak u Bijeljinu bio je dozvoljen samo novinarima iz Beograda i Banje Luke.

Među tim kolegama bio je i Nenad Zafirović, koji je radio za beogradsko Vreme. Prepoznao me je i ja sam rekao tu rečenicu opravdanja: Radim u kabinetu Fikreta Abdića. Godinama sam slušao šta je sve taj bajagi kolega izjavljivao o meni. I šutio. Naime, sve vrijeme je govorio da ja lažem o Bijeljini. To je tvrdio gotovo nemotivisano, odmah nakon što bi sjeo na klupu kao svjedok Tribunala u Hagu. Premda je bilo još svjedoka koji su o Bijeljini izgovarali strašniju istinu od mene, problem sa Zafirovićem bio je sasvim druge vrste. On će kasnije završiti kao ambasador Srbije pri UN-u, iz Tadićevog vremena. Dužan sam mu odgovoriti o njegovom stvarnom razlogu pretvaranja mene u lažova. Jer plašim se da ću umrijeti a da to neću javno reći.

Dok smo obilazili grad, koji nam pokazivao glavom i bradom Željko Ražnatović Arkan, svuda oko nas novinara, Plavšićke i Abdića su skakutali Arkanovci u crnim odijelima. Glava mi se vrtila lijevo i desno, jer sam želio upiti svako lice i svaku moguću činjenicu. Ne znam ni sam zašto, ali u jednom trenutku sam se naglo osvrnuo i ugledao uperen prst u mene. Kolega Zafirović je nešto šaputao na uho jednom od Arkanovaca i držao prst uperen prema meni. Ne znam šta mu je Zafirović govorio, ali nešto kasnije će mi Arkan zabraniti ulazak u salu gdje je imao sastanak sa Plavšićkom, Abdićem i oficirima na čelu sa generalom Savom Jankovićem.

U tom hodniku ispred sale jedan od Arkanovaca mi je stavio cijev ‘uzija’ na čelo. Dva vojnika u zelenim uniformama JNA su me već držala ispod ruku. Spasio me je običan vodnik JNA, zvao se Peđa Milosavljević. Sa njim sam se zbližio, oba smo sanjali neki bolji život. Govorio mi je da će ubrzo u svoju Šumadiju, daleko od ratnih užasa koji su prijetili i Sarajevu. Peđa nije dao da me Arkanovac i ova dvojica odvuku. Svađao se sa Arkanovcem, dok je ovaj govorio da će mi prosuti mozak.

cache_srceb5919404ac2e9c1f09ee0986b9ef207_pare81aa07af492ae0601331a009a6b4e14_dat1396645024

U tom trenutku vrata na sali gdje je održavan sastanak su se otvorila i na njima je stajao Arkan. Kakva je to galama, upitao je oštro i onoj dvojici je sa dva kratka pokreta lijevo i desno otvorene šake naredio da se odmaknu od mene. I svi su nestali kao duhovi. O Zafirovićevom prstu ne bi nikad govorio, ali sam nedavno opet našao njegovo svjedočenje u Tribunalu u Hagu, u kojem tvrdi da ja lažem. To je bila kap na punu čašu. Neka se danas vidi šta sam ja pisao o Bijeljini, a šta je pisao on o Arkanu, i znat će se ko laže.

Ko je šta medijski bio u prošlom ratu kad-tad se mora saznati. Neke moje kolege umjesto vječnog stida danas ponosno govore i koračaju. Nekima se daju uredničke i direktorske pozicije u medijima, a čestiti novinari se ponižavaju na sve moguće načine.

Mi ništa ne znamo ako ne znamo šta je ko bio i radio u prošlom ratu. Ponekad nam se javi tračak istine kao nedavno ona Holbrukova preporuka Tuđmanu: „Zaboravi na dil sa Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine.“

Naime, desetak godina sam istraživao te činjenice i napisao knjigu  „Dogovoreni rat“. Samo ću još nešto dodati na poimanje istorije od Bošnjaka. Jedan moler, trgovac i par intelektualaca mi je jednako reagiralo na tu knjigu: „Šta će ti to. To svak’ zna.“

Žao mi je što sam zapostavio taj prst uperen u mene možda i kao pokušaj smrtne presude. Jer nakon uperenog prsta, bila je uperena cijev u glavu, a onda su uslijedile stalne tvrdnje na međunarodnom sudu da ja lažem.

I najprimitivniji neprijatelji ove države znaju odlično: Ako nije moglo oružjem, može negiranjem istine.

(www.Bportal.ba)

Komentari