Piše: Jusuf Trbić
Prošlo je više od dvije decenije od kako je šejtan uzeo pod svoje ovaj dio zemaljske kugle, pa prevrnuo nebo i ljude, srušio sve što se imalo srušiti i prolio živote i sudbine u rijeku bez povratka. Više od dvije decenije, a ništa se, zapravo, nije promijenilo. Rovovi među ljudima i zidovi u glavama, lažna istorija i lažna sadašnjost, mitovi, legende i obmane, fiktivni život i vladavina sitnih duša. Falsifikovana stvarnost u kojoj se guši sve što je do juče bilo ukras ljudskog bića : etika, odgovornost, istinoljubivost, saosjećanje, solidarnost s drugima, i istina kao vrhunski moto života. Pred našim očima, u mračnom teatru igraju svoje uloge vladari našeg komadića svijeta, lažu, kradu, obmanjuju, prodaju nam maglu za skupe pare, uče nas da je mržnja prema drugima uslov našeg opstanka, da su neznanje i nemoral vrhunske vrijednosti, da su «naši» zločinci mnogo vredniji od «njihovih» žrtava, a mi svi, ili skoro svi, zatvorenih očiju, gluhi i ludi, slijedimo taj put koji vodi pravo u provaliju.
Najlakše se pliva kad plivaju prazne glave, najbrže se slijedi vođa ako je slijep i ne zna kud nas vodi. I dok tonemo u bijedu, oni nam pokazuju lažne kulise rodoljublja, tješeći nas da imamo zbog čega mrijeti. Kao Radovan Karadžić, onomad u bijeljinskom Domu omladine : pred punom salom je govorio majkama koje su izgubile sinove – da ne treba da tuguju, već da budu ponosne. Ali mu nije palo na pamet da svog sina pošalje na front. Njegov sin je tih godina bančio po Beogradu, u pratnji telohranitelja, bacajući novac opljačkanih Bosanaca. Novi Karadžić ubjeđuje svoje sljedbenike da ih je osiromašio zbog njihove koristi, jer nije važno što su jadni i gladni, sve dok on čuva građevinu zvanu Republika Srpska, podignutu na kostima nevinih. A oni samo trepću okicama.
U manjem b/h entitetu mračno je i tiho, kao u pećini. Dok se otkopavaju posmrtni ostaci više od osam stotina ubijenih civlila iz jame Tomašica, javnost u RS-u šuti, šute mediji, šute političari. Dok opštinska vlast u Višegradu objavljuje da će srušiti kuću u kojoj su živi zapaljeni civili, njih više od sedamdeset, uglavnom žena i djece, šutnja se gromoglasno razliježe manjim entitetom. Dok se u Bijeljini, s vremena na vrijeme, ponavlja farsa od suđenja za logor Batković, šute komšije i poznanici, nemaju vremena, čeka ih preči posao. Za Bijeljinu, za njene građane, nove i stare, za političare, za policiju, za sudstvo, masovnih zločina ovdje nikada nije bilo, o tome se ne priča, a ko progovori makar jednu riječ, taj je neprijatelj srpstva i ovdje mu mjesta nema. Čuvena bijeljinska BN televizija nikada nije objavila ni jednu riječ o zločinima. Dva-tri puta se dogodilo da su pomenuli neku našu javnu tribinu, organizovanu na godišnjicu aprilskog pokolja, ili bi izveli pokaznu vježbu novinarske etike : pustili bi moju izjavu, u nekoliko rečenica, a onda bi usiljedili ogorčeni srpski rodoljubi ( Mirko Blagojević, Pero Simić, Predrag Ješurić, Cican Simić …) koji bi, dakako, rekli da ja izmišljam i govorim neistinu, jer u Bijeljini nije bilo ni zločina, ni progona, taman posla, gdje bi to Srbi učinili…BN televizija svake godine emituje specijalnu emisiju o Tuzlanskoj koloni, uz sve nove i nove izmišljotine o događaju za koji je sud u Hagu dao konačnu ocjenu – da tu nema elemenata ratnog zločina. O nečemu što se dogodilo 70 kilometara od Bijeljine, mjesec i po dana poslije masovnih zločina u našem gradu, zločina u kojima je pobijeno duplo više civila nego što je stradalo vojnika u Tuzli, u sukobu koji je JNA isprovocirala – o tome se kuka do neba. O našim sugrađanima, o ženama i djeci ubijenim u prva tri dana aprila 1992. godine – bijeljinska televizija ne zna ništa, i neće da zna.
Lani, na dvadesetu godišnjicu stradanja porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, tog najvećeg zločina u našem kraju, u kojem je ubijeno dvadeset i dvoje najmirnijih ljudi na svijetu, među kojima je bilo i sedmoro djece i osam žena – organizovali smo mali skup, naš Preporod i Dječija ambasada Međaši. Pozvali smo, naravno, i medije, došle su čak i ekipe BN televizije i RTRS-a, i izjave smo dali ja i Duško Tomić, a zatim smo otišli na obalu Drine, u Balatun, da na mjestu gdje je izvršen zločin bacimo 22 ruže za 22 pokošena života. Ali, u informativnim emisijama te dvije televizije – ništa o tome. Ja sam im onda poslao otvoreno pismo pod naslovom «Medijski fašizam» i upitao ih da li bi isto tako reagovali da se radi o srpskoj djeci. Nije bilo reakcije.
I tako godinama. Ni jedne riječi o ubijanjima, o progonima i pljačkama, o deportacijama, o logorima i prisilnom radu, o silovanjima, o rušenju džamija, o ponižavanjima, ništa o ubijenoj djeci, o rasturenim porodicama, o onima koje je odvela policija i ni danas im se za mezar ne zna. Tomašica je okružena srpskim selima, svi su znali šta se tamo događalo, i tek danas je, nakon dvadeset godina, proradila savjest jednog ili dva čovjeka. Ja sam godinama slušao, pisao i pričao o zločinima, i nikad nisam mogao da odgonetnem tajnu te nevjerovatne zavjere ćutanja kod običnih ljudi. Za političare, novinare, sudije, te profesionalne čuvare tekovina velikosrpske borbe, nije mi ni čudno, ali ne mogu da shvatim da tako veliki broj ljudi okreće glavu od zločina nad njihovim dojučerašnjim prijateljima, kolegama, komšijama, da ih ne interesuje ni ubijanje djece, ni rušenje bogomolja, kao da ih je neko sve vezao neraskidivim lancima, pa ne smiju ni glavu da okrenu. Kako je moguće da je tako malo onih koji imaju kičmu, pa su u stanju da se distanciraju od ubica, lopova, kriminalaca, i da iznesu svoj stav? Ljudi poput Duška Tomića, Lazara Manojlovića ili Miće Davidovića ne samo da pokazuju svoju veličinu, hrabrost i moral, već su i najveći rodoljubi, jer ne dozvoljavaju da se anatema zločina baci na čitav njihov narod. A, kako reče Adam Mihnjik, najveći stepen rodoljublja jeste – biti u stanju da se zastidiš zbog sopstvenog naroda.
Već godinama i ja, zajedno s njima, govorim u gluhe uši. Ali, ne odustajem. Govorim i pišem tu, u Bijeljini, sve ono što mislim da treba reći, ne bježeći ni od koga i ni od čega, siguran da istina jednom mora pobijediti, i da samo čovjek uspravne kičme može, na kraju života, sam sebi pogledati u oči. Ponekad nije lako, ali to je moj izbor, to je za mene važnije od života. Ko god se ne slaže sa mnom, može me naći, ja sam tu i tu ostajem. Ostaje sa mnom i ono što je napisano.
A o svemu će vrijeme i ljudi, jednoga dana, dati konačni sud.
