Senadin dr. Lavić – Povodom nove knjige Jusufa Trbića

Husein kapetan Gradaščević poveo je 1831. godine borbu za autonomiju Bosne u  sklopu Osmanskog carstva, kada je sultan “poklonio” Milošu Obrenoviću šest bosanskih nahija (općina) sa desne strane Drine u današnjoj Srbiji, koja tada nije postojala kao samostalna država. Autonomija Bosne zvanično je proglašena 12. 09. 1831. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Miloš Obrenović je u tom periodu obimno podmićivao Portu, a Bošnjaci su definitivno odlučili da zaštite svoju zemlju, i tada su se razišli sa sultanom i Osmanskim carstvom, koje je ruska vojska dovela do nezavidnog položaja Jedrenskim mirom iz 1829. godine. Sultan je, usto, fermanom postavio Miloša Obrenovića za nasljednog kneza Srbije, a Srbija je od 1833. godine vazalna kneževina, koja počinje postepeno da se širi na prostore koji pripadaju Bosni i Bošnjacima. Za Bošnjake je tada granica između Bosne i Miloševe kneževine bila Valjevo, a ne Drina, kako su tražili srpski pregovarači.

U tom periodu počinje protjerivanje Bošnjaka i muslimanskog stanovništve iz Smederevskog sandžaka. Miloš Obrenović zahtijeva istrebljenje muslimana iz kneževine i zaposjedanje njihovih imanja… Od Bosne i Bošnjaka se otimaju nahije Jadar, Rađevina, Donji i Gornji Soko, Kladanj, Užice, Šabac… Antibosanska propaganda u drugoj polovini 19. stoljeća imala je obilježja “pljačkaške ideologije” (A. Aličić), jer je propagirala ideju da “treba oteti od muslimana njihove posjede i prisvojiti ih kao svoje” (A. Aličić, Pokret…, str. 73.).

Tridesetak godina poslije Pokreta za autonomiju Bosne, Ilija Garašanin 1.10.1862. godine izvještava: “Užice je već očišćeno od Turaka.”. (S. Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva… str. 23.). Miladin Radović, srbijanski historičar, bilježi da je u izgonu Bošnjaka iz Užica učestvovalo srpsko stanovništvo iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga. On kazuje da je sve otišlo plačući, otišlo u nedođiju. Vojnici koji prate iseljavanje Bošnjaka iz Užica 1862. poručuju da će ih ponovo iseljavati. Srpski vojnik govori užičkom Bošnjaku: “Kad se opet staneš seliti, nemoj drugog tražiti, no poruči meni da dođem da te opet selim”. Danas 182. godine poslije, možemo reći da je Husein kapetan Gradaščević znao šta sprema Miloš Obrenović I šta je opasnost za Bosnu i Bošnjake.

U prvoj polovini 1992. godine Užički korpus JNA došao je u Višegrad i izvršio nove zločine nad Bošnjacima, od kojih je veliki broj bio porijeklom iz Užica, Sokola, Kladnja, Loznice, Priboja, Nove Varoši. Tako se, 130 godina poslije progona iz Užica i s desne strane Drine, otvara novi krug zločina, sa vojnim jedinicama iz Srbije na čijem čelu je ubica Arkan. Bijeljina je u aprilu 1992. bila mjesto gdje su otvorena vrata pakla. Bijeljina je bila generalna proba rata za uništenje Bosne. (str. 193). Naoružane vojne jedinice iz Srbije došle su u ovaj pitomi semberski gradić i počinile masovne zločine. To nisu nikakve “paravojne formacije” – to su vojnici – ubice naoružane u Srbiji i poslane u Bosnu da ubijaju.

Danas postoji neka Bijeljina u fizičkom smislu, kao grad ili naselje, ali ona je mjesto zločina i nekažnjenih zločinaca. Ona je smaknuta sa mape civilizacije i ostavljena u svijetu barbarstva. Autor nas upozorava da je jasno kao dan da nema pokajanja kod zločinaca. U miru se nastavlja posao koji je započet u ratu – istrebljenje Bošnjaka. Bijeljinsko tužilaštvo nije nikoga optužilo i kaznilo za zločine iz aprila 1992. kada su Arkanove ubice ubijale Bošnjake bez ikakve odgovornosti. Najstravičnije slike zločina i nečovječnosti proljetnih dana 1992. uslikao je u Bijeljini Ron Haviv.

Zločin u Bijeljini bio je poruka internacionalnoj zajednici da se zlodjela “dobro” spovode pred očima onih koji su dali saglasnost za ratni pohod na Bosnu, da rade upravo ono što im je dozvoljeno. Zločin u Bijeljini je, kaže J. Trbić, poruka “Bošnjacima i drugim nepodobnima – da vide šta ih čeka. Jer ako su arkanovci tako hladno ubijali stare ljude i žene, čemu se mogu nadati ostali? Poruka Srbima – da znaju šta im je činiti i da vide kako je lako ubijati nepoželjne. I da se za ubijanje Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma… ne odgovara, već se to ima smatrati herojskim činom. Bio je to otvoreni poziv svim Srbima da se priključe, jer će ionako svi biti krivi zbog ubijanja nedužnih.” (J.Trbić, Istine i laži, str. 197.) Među domaćim stanovništvom bilo je i onih koji su arkanovcima pokazivali prstom ko je “nepodoban”. Oni su govorili koga treba UBITI !!! Jedan od velikosrpskih aktivista i progonitelja Bošnjaka bio je Vojkan Đurković – on je danas nagrađen, slobodan i bogat čovjek. Na području Semberije provodi se odluka organa vlasti RS o smanjenju broja Muslimana. Prema navodima bijeljinskih zvaničnika, ova odluka predviđa da na području Bijeljine ostane 5% od ukupno 22.000 stanovnika bošnjačke narodnosti. U Janji je bilo još 10.000 Bošnjaka. Oko 33.000 Bošnjaka trebalo je svesti na 5% – to je politika koja ni danas nije stala.

Ali, bilo je i Srba koji su znali da moraju ostati ljudi. Takvi ljudi su braća Đojo i Drago Krstić, koji su spasili i Jusufa Trbića. Rekli su mu: “Ti ćeš biti naš gost i ako u ovoj kući treba neko da pogine, prvo ćemo poginuti moj brat i ja, pa tek onda ti”. (str.191) Trbić je uspio ostati uspravan i razlučiti ljude i neljude, Srbe i velikosrbe. Nije ga uzela prostačka galama, profano brbljanje u kojem se nastavlja zlo, samo s druge strane. On je na ljudskoj strani i gleda u budućnost. U njemu nije uništena ljudskost. Trbić je vrsta čovjeka kojoj pripada budućnosti, na krilima ironije i sarkazma.

Trbić nam ostavlja svjedočanstvo o planiranom i sprovedenom zločinu u Semberiji. On piše svojevrsku bijeljinsku enciklopediju mrtvih. On te ljude poznaje, žali, voli. To su rođaci, prijatelji, poznanici, sugrađani… U tim zabilješkama koje polaze iz devedesetih godina, nadovezuju se riječi iz proljeća 2013. godine, u koje je  smještema  jedna ljudska melanholijska pribranost pred sumrakom kojemu će vrijeme zapetljati put; jedna cijela epoha stradanja u autorovim bilješkama vraća nas u samo jezgro pakla. Trbić je uočio da je u proljeće 2013. sve isto kao i devedesetih. I dalje su među nama morbidne laži i opasni ljudi. Zločinci se izjašnjavaju da nisu krivi, kao da su hiljade žrtava izvršile samoubistvo. I dalje je ista ravnodušnost prema “tuđim žrtvama”, isto pravdanje “vlastitih zločinaca”. Ulicama šetaju ratni zločinci, ubice, silovatelji, palikuće, pljačkaši – šetaju, katkad pozdrave, ali se na njihovom licu ne može vidjeti stid. Oni koji su ostali živi kvare im raspoloženje. Zločinci čekaju nove cikluse barbarstva, da se napokon homogeniziraju. “Niko nijedne riječi kajanja, niko da progovori istinu o onom što se desilo, a bar danas to mogu, jer je zločin nagrađen, velikosrpski jurušnici su dobili ono što su tražili – Republiku Srpsku, etnički očiščenu i poklonjenu njihovom narodu, i ostaje samo da taj poklon sačuvaju i jednog dana ostvare vjekovni sam o Srbiji preko Drine.” (str. 9) Ali, ni entitet RS nije vječan i on priziva na sebe sve vrste prokletstva, sa oholom zločinačkom porukom i vrijeđanjem žrtava. Niko od nas ne pamti da se žrtve Bošnjaka mogu ponižavati i besramno vrijeđati u miru – to niko od nas ne pamti.

Moramo reći, Trbić je superioran nad zločincima. Pregorio je strah i nadvisio ga. On više nema iluzija, zrelost je prešla u njegov iskaz i postala stamena. Razumio je politiku, izdaju, laži prosvijetljenog svijeta, shvatio je sumrak civilizacije i nije pokleknuo. Kao da je bio prije svega tu i kao da je znao kako će se odigrati cijela radnja.

U svome spisateljskom opusu Trbić se kreće između proze, eseja, romanesknog  i poetskog, ostvaruje upečatljivu formu dokumentarne proze, pripovijeda bez straha, priziva ironiju da nadvisi traumu i raskrinka besmisao zločina i zločinaca. Njegov rad je moguće posmatrati i kao kvalitativno-metodološki doprinos socijalnoj antropologiji i prikupljanje podataka koji statističkim procedurama nikada ne mogu biti sakupljeni.

Jusuf Trbić nam poručuje da život ide dalje. I da je Bosna vječna. Na kraju zna: “Ako ništa drugo, naučili smo da ne smijemo zaboraviti”.

Komentari