VELIKA SRBIJA JE VELIKA SATIRA: Šešelj nije zločinac, on je neshvaćeni komičar

Piše: Andrej Nikolaidis

Haški sud je zaključio da Vojislav Šešelj nije ratni zločinac, nego stand up komičar. Po Hagu, Šešelj je, kao i Ibro Dirka, de facto umjetnik. On je samo izvodio svoju tačku o fiktivnoj Velikoj Srbiji. To što nam se tačka nije dopala, to što nismo shvatili da je u pitanju „tačka“, naš je problem.

SVE JE VELIKA SATIRA

Razumijete li: niko nije stvarao Veliku Srbiju. Memorandum SANU bio je šala. Mediji koji su promovisali Veliku Srbiji su se šalili. Četnici su se šalili. JNA se šalila. Šešeljeva novina, koja se, ha-ha-ha, zvala Velika Srbija, zapravo se bavila satirom. Velika Srbija vam je, razumijete li napokon, bila kao Feral Tribune.

Sjećate se Feralove rubrike „Greatest Shits“. E, to vam je bila „Velika Srbija“: Greatest Shits od prve do posljednje stranice. Samo što je sudija Antonetti, za razliku od nas, to razumio. On se, za razliku od nas, nije dao prevariti: pa nije on budala.

Šešelj je, zapravo, Orson Vels. Kao što je Vels na radiju izveo dramatizaciju Rata svjetova, pa dio njegove publike pomislio kako sluša direktan prenos napada vanzemaljaca na zemlju, tako su i stanovnici Vukovara i, recimo, Istočne Bosne, slušali Šešeljevu „tačku“ pa pogrešno zaključili da taj čovjek stvara, ha-ha-ha, Veliku Srbiju, ha-ha-ha, kao da bi nekome moglo pasti na pamet da pokuša stvoriti takvo što, ha-ha-ha.

Neki su ljudi, ha-ha-ha, bili dovoljno naivni da pomisle kako Šešeljeve paravojne formacije, koje je on nedvojbeno kontrolisao, zapravo u Vukovar i Bosnu dolaze ne bi li tamo klali i palili. A oni su, zapravo, samo glumili u Šešeljevoj „tački“. Jer, razumijete li napokon, Šešelj je kao Veljko Bulajić – kao što je Veljko u svojim filmovima imao četnike, tako je svoje četnike imao i Vojo. Kapirate? Kao što je Bulajić za potrebe filma srušio most na Neretvi, tako je i Šešelj spalio Vukovar. Sad, jesu li Šešeljevi četnici klali?

Odgovorimo na to donekle izmijenjenim stihovima popularne pjesme iz tih koljačkih vremena, pjevali su je Ceca i Željko:

Strofa:

Da sam klao, klao sam
sve sam Turke poklao
prešlo mi u naviku,
četnik ja sam postao.

Refren:

Ko na kami nevjesta
u logoru mri,
hej mladosti, starost nećeš
ti dočekati

A šta je sa onima koje su Šešeljevi četnici pobili i protjerali? Sud u Hagu imao je razumijevanja za finese umjetničke produkcije. Ne možeš napraviti kajganu bez slomljenih jaja, zar ne?

Pa nije valjda Šešelj, nije valjda sud u Hagu, kriv za to što neki ljudi nisu u stanju razlikovati civilne žrtve ratnih zločina i civilne žrtve stand up tačke?

STAND UP PRESUDA

Ta presuda je odveć mahnita, odveć cinična, odveć suprotna svemu onome što znamo o Šešelju, odveć šta vas je volja… da bi bila slučajna, da bi bila omaška.

Ta presuda je tako bizarna da moramo zaključiti kako presudu nije donijela skupina sudija, nego trupa stand up komičara.

Sudija Antonetti, recimo, mogao bi postati viđen gost raznih četničkih uranaka, svake kulturno-umjetničke manifestacije koja se organizuje za ljubitelje Šešeljevog humora sa crnom rupom U i kokardom NA glavi. On bi po livadama na kojima se na ražnju obrću prasad, okupljenim ćetaljima koji bi se zagrcnuli od smijeha, mogao naglas čitati svoje tumačenje umjetničkog opusa vojvode Šešelja.

Kada je Vojislav Šešelj, nakon što je oslobođen svih optužbi, saopštio kako je ideja Velike Srbije vječna, on je zapravo stao u odbranu umjetnosti: ona je, umjetnost, svevremena, uvijek će imati snage da se suprotstavi predrasudama, zabludama i pokušajima cenzure. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju velika je pobjeda slobode govora.

Jer, Vojislav Šešelj je, razumijete li napokon, kao Salman Ruždi. Kao što su na Ruždija fatvu bacili zatucani islamisti, na Šešelja su se okomili zatucani liberali, ljevičari i, kao da to nije dosta, porodice onih koje su njegovi četnici pobili. Šta čeka međunarodni PEN? Zašto već nije osnovao nagradu za političku satiru, koja bi nosila ime po Vojislavu Šešelju, čovjeku koji je u 21. vijeku podnio najveću žrtvu – dvanaest godina na robiji, nevin – za slobodu umjetničkog izražavanja?

Ali znate li šta je, zapravo, ha-ha-ha, najsmješnije?
Što sam Šešelj i njegovi četnici ne misle da su umjetnici. Oni, ha-ha-ha, i dalje vjeruju da su koljači. Oni, ha-ha-ha, i dalje vjeruju u Veliku Srbiju. Šešeljeva je umjetnost bila, i jeste, tako savršena, da je prevarila i njega samog. Tako savršena da je prevarila sve.

Osim sudije Antonettija i suda u Hagu.

 

(zurnal.ba)

Komentari