Piše: Jusuf Trbić

Poštovani čitaoci, oprostite mi na ovoj maloj ličnoj ispovijesti koja slijedi,  ali vjerujem da je i to ponekad potrebno. Dakle, ovako.

Raduje me ovolika čitanost mojih tekstova u posljednje vrijeme. “Preporodovu” web-stranicu mi smo i pokrenuli zato da pokušamo doći do što većeg broja ljudi, posebno onih u inostranstvu, koji žele da čuju istinu. A najbolji način danas je – internet. Često bude i komentara, i, izuzev onih prostačkih, uvijek je to nekakav korektiv za mene, prilika da možda ispravim ili da dodam nešto onome što sam napisao. Ali, čitaoci treba da znaju da živim u Bijeljini, u RS-u, i nije ni malo lako ovdje raditi ono što ja radim. To potvrđuje i činjenica da sam samo ja, od svih Bijeljinaca, objavljivao knjige o zločinima i ovom poganom vaktu, i to nije nikakva pohvala za mene, već slika stanja našeg duha, koji je vazda išao istom logikom : neću ja da se miješam, neka to učini neko drugi. A ja ću onda kritikovati.

Takođe za one koji to ne znaju : sve što radim, radim volonterski, bez ikakve, makar i najmanje, finansijske koristi za sebe. Ono malo što dobijemo od prodaje, knjiga ( vrlo skromne), koristimo da finansiramo objavljivanje sljedeće knjige. A za ostalo se snalazimo. I zato smatram da niko nema pravo da me, s visine, pita zašto sam uradio ovo, a nisam ono. Svako treba na primjeru da pokaže kako šta treba učiniti. Ili da mi pomogne da ispravim propušteno. Primjera ima dosta. Recimo : neki su mi zamjerili što pišem samo o Bijeljini i Janji, pogotovo kad je ratno vrijeme u pitanju. Tu istu zamjerku uputila mi je svojevremeno odbornica SDS-a na sjednici opštinskog parlamenta. Rekla je kako ja pišem samo o zločinima nad Bošnjacima, a i ona je, s drugima, protjerana iz zeničke regije, pa zašto ne napišem nešto i o tome. Našao sam se u čudu : žena je, inače,  profesorica srpskog jezika, pa sam joj rekao da to treba da uradi ona, ili neko iz tog kraja, a ne ja, valjda i među njima ima dovoljno pismenih,  a svaki zločin zaslužuje da se zabilježi. I ja sam se trudio da u Bijeljini i Janji nađem što više slučajeva kad su Srbi pomagali Bošnjacima, jer mislim da je to dobro za budućnost svih nas. Neke od tih slučajeva sam objavio, ali sam se, tokom vremena, uvjerio da se Srbi boje da pričaju o tome. Nikad neću zaboraviti promociju jedne knjige Lazara Manojlovića u Hotelu “Drina”, na kojoj su bili i Svetlana Broz, Džonatan Mur ( sadašnji šef OSCE-a) i Pero Zubac. Dok sam govorio o Lazinoj knjizi, vidio sam u publici Đoju Krstića, koji je spasio mene i druge u najtežim trenucima u našim životima, pa sam to ukratko ispričao prisutnima. A bila je puna velika sala. Počeli su se javljati ljudi, da kažu kako su i oni pomagali drugima, dosta njih, pa smo ih zamolili da ostanu nakon završetka promocije, da to ispričaju meni i Svetlani. U tom trenutku vidio sam strah na njihovim licima. I niko nije ostao, ni jedan jedini čovjek.

Zato sam u svojoj posljednjoj knjizi “Čuvari vremena” pisao o istoriji Semberije, ali ne samo Bošnjaka, pa sam pomenuo mnoge značajne i zanimljive ljude, od Jove Violine do narodnih heroja iz NOB-a, od šejha Sejfije do Nikole Mačkića, od Himzibega Đumišića do Stevana Krnića i izvanrednog hora “Srbadija”. Da pokažem da svi mi u našoj napaćenoj zemljici Bosni imamo zajedničku istoriju, zajedničku kulturu, zajednički život, i da je to sudbina svih nas. A koliko sam uspio u tome, to će ocijeniti moji čitaoci.

Zamoliću vas sad da se za trenutak vratite petnaestak godina unazad i sjetite se ili zamislite kakva je bila situacija u Bijeljini. Oni koji se sjećaju, znaju da se tada, takoreći, bošnjačko ime nije izgovaralo na ulici, pogotovo ne glasno. To je bilo vrijeme kad sam ja objavio prvu moju knjigu “Gluho doba”, u kojoj sam pisao o zločinima u Bijeljini i velikosrpskom fašizmu, a promociju smo održali u Velikoj sali Doma omladine, usred grada. Od tada sam neprekidno govorio i pisao o tim teškim temama, bez ikakvog ustručavanja. Nadam se da je i to pomoglo da se stanje prilično promijeni.  Danas je sve drugačije, i to se vidi na prvi pogled. Zahvaljujući izuzetnim naporima Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini i Janji, obnovljene su sve džamije, a Bajramska akademija se održava u Centru za kulturu. Bošnjake ne može niko javno da ponižava, u Skupštini opštine ih je desetak posto od ukupnog broja zaposlenih, što je jedinstven slučaj u RS-u,  nazivi ulica u Janji su promijenjeni, što se nije desilo nigdje u cijeloj BiH,  i bijeljinska opština je danas prva u srpskom entitetu, kad je u pitanju međuetnička tolerancija. Naravno, to nije ni blizu dovoljnog i željenog, jer vlast je ipak u Dodikovim rukama. Ali, priznaćete, mnogo toga je i u našim rukama. Ako na svake izbore u Bijeljini izađe jedna trećina registrovanih glasača, ili manje, a iz dijaspore šaka jada, to dovoljno govori o nama. Bošnjaci kao da se odriču i zavičaja, i države, i tradicije, i budućnosti. Pa im je poslije neko drugi kriv što ne valja ovo ili ono.

U tom smislu je i primjedba čitaoca mog posljednjeg teksta, koji pita kakva je korist od koalicije sa SDS-om u našoj opštini. Uz ovo što sam rekao, on treba da zna : zbog neizlaska Bošnjaka na izbore, mi smo ovdje jako slabi, i s nekim moramo biti u koaliciji, da bismo objezijediti makar minimum za naše građane, a ako to nije SDS, onda je – SNSD. Trećeg nema. Da li treba nekome da objašnjavam kakva je Dodikova stranka? I još nešto : kad iznose primjedbe, dobro bi bilo da se ljudi obavijeste o onome što govore. Recimo, ja nisam nikad bio, a nisam  ni sad, poslanik u Parlamentu RS-a. Odbornik sam u opštinskoj Skupštini, jer sam dobio najviše glasova na izborima. Ako to nije dovoljno, ko god misli da može bolje, i u politici i u kulturi – bujrum. Rado ću mu ustupiti sve moje teške bitke, sve belaje, sav moj trud i rad, pa neka pokuša on.

Zahvalan sam na primjedbama poput one koju mi je uputio Enver Joja Čehajić. Istina je, nisam u posljednjem tekstu pomenuo Miru Ilić, koju je na prozoru njenog stana pogodio Arkanov snajperista, jer sam govorio o srpskim žrtvama, a ona je bila Hrvatica. U početku su velikosrpski megafoni i njeno ime uvrštavali među srpske žtve, ali su kasnije, valjda, saznali istinu.   Pominjao sam je ranije, kad sam govorio o ubijenima u prvim aprilskim danima 1992. godine, a sad ću potvrditi ono što mi je Enver ispričao : on je nesretnu ženu našao, uvio je u tepih, iskopao joj grob  i sahranio na katoličkom groblju. Hvala mu zbog tog ljudskog, humanog postupka.

A ja nastavljam dalje ovaj moj Sizifov posao, pa dokle stignem. Ne znam ni sam koliko sam do sad stranica napisao i koliko sam puta javno govorio ono što većina drugih nije smjela ili nije mogla, ali vas uvjeravam da sve što radim – radim krajnje iskreno, i tu svoju iskrenost garantujem životom. Jer, ja živim u Bijeljini, tu sam svakoga dana i svake noći, mada sam mogao otići, i svako ko se ne slaže sa mnom može me naći kad god to poželi. Knjige koje objavi naš “Preporod” mnogo su važnije nego što većina ljudi misli – jer mi Bošnjaci skoro ništa nismo nikad pisali  i objavljivali, a kad nas je ovaj rat pomeo, došli smo u opasnost da izgubimo i sebe, i svoju prošlost, a time i budućnost. Jer, oni koji o sebi ne ostave pisanog traga, nestaju u mračnim dubinama zaborava. Zato vas pozivam još jednom da se sjećate i bilježite, jer svaka će riječ jednog dana biti važna.

Pozivam vas i da lice svoje uvijek okrećete Bijeljini i Janji, i našoj Bosni. Jer, svaki pravi čovjek vazda je dužan svom zavičaju i svojoj domoviini. Samo je pitanje na koji način taj dug vraća svako od nas.

Komentari