(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Bila je noć između 2. i 3. aprila, teška, tamna noć tamnija od smrti. Crnim rukama zgrabila je moj grad i davila ga kao morija. Ni jedan zvuk se nije čuo osim pucnjeva koji su raznosili srce tišine. Ptice su u strahu ćutale, psi se zavukli u najbublje ćoškove, ni disanje se nije čulo, ni treptaj zvijezda.

U tijesnoj, mračnoj prostoriji trajala je jeziva predstava. Od kako me, u kasno popodne, u Mauzerov i Arkanov štab doveo vojvoda Mirko Blagojević, trajala je tortura koja kao da nije imala kraja. Udarci, uvrede, vika, pa onda mala pauza. Povedu me zatim da me ubiju, ali me vrate. «Ujutro ćeš ti na ahiret», kaže hladno Ljubiša Savić, za koga sam tek te noći saznao da ima i nadimak Mauzer. «Šta misliš, zašto te puštamo da slušaš sve ovo?» Zaista, on je iz susjedne prostorije s nekakve centrale slao uputstva svojim ljudima. Govorio je nejverovatno precizno gdje treba da uđu, a gdje ne, šta u kojoj kući ima, i ja sam ubrzo shvatio da je sve što se događa detaljno pripremljena i dobro izvođena predstava, i da mi neće oprostiti što sve to gledam i slušam.

Na neki čudan način ta me misao smirila. U situaciji kad sam znao da sam došao do zida i da nemam više šta da izgubim, kao da sam se pomirio s tom mišlju o skoroj smrti. Onda se pojavio zračak nade. U sobici u kojoj su me tukli zazvonio je telefon. Vojnik je pozvao Mauzera. « Brzo, zove Biljana Plavšić». Mauzer je dugo slušao šta mu je ona govorila, a onda je, gledajući u mene, rekao : «Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo». U tom času sam  znao : ovo što se događa u Bijeljini jeste generalna proba onoga što će tek doći, i što sam i ja najavljivao u svojim novinskim tekstovima. Samo, ni ja nisam vjerovao da će u tom neizbježnom ratu za Veliku Srbiju neko kupiti ljude po kućama i ubijati ih na ulicama. Ja sam u to vrijeme, za bijeljinske prilike, bio suviše poznat, a uz to i novinar. Ako neko dođe da vidi šta se dešava, pogotovo ako s njim dođu i novinari, pitaće za mene. I to će mi možda spasiti život.

Poslije toga su me malo ostavili na miru. U jednom trenutku Mauzer je vrisnuo : «Uhvatili ste Ćosu! Svaka čast! Pazite na njega, pucajte mu u ruku i nogu da ne pobjegne. Dovedite ga ovamo.» Bila je to nejverovatna radost, trijumf brutalne sile koja je dobila priliku da učini ono što nikad prije nije mogla.

Uskoro su me izveli u najveću prostoriju u zgradi, da tu sačekam Arkana. Samo što sam sjeo, počeše da stižu arkanovci, kao lešinari koji su spazili nemoćan plijen. Čekaju Ćosu. I kako koji uđe i vidi me, odmah mi pušku prisloni na čelo. «Hoću da ubijem ovoga», čuo sam desetak puta. Kad sam poslije, na ogledalu, vidio kako izgledam, bilo mi je jasno zašto su to htjeli učiniti. Tako unakaženo lice  nisam vidio ni na filmu. Na moju sreću, tu je bio i nekakav Arkanov oficir, koji se očigledno brinuo za to da bude sprovedena naredba. «Ostavite čoveka, treba nam», govorio je svakome od njih.

A onda su doveli Ćosu.

Proveli su ga, vezanih ruku, pored vrata sobe u kojoj sam ja bio, i ugurali ga u malu prostoriju u dnu hodnika. Ruke su mu bile vezane na leđima, a jedan arkanovac ga je držao za kosu. Svi su potrčali za njima.

Uskoro se jedan od njih vrati. «Ne možeš stići da ga udariš», rekao je ležerno djevojci koja je bila u sobi, «znaš kakvi su ovi naši kad se navale na nekoga.» Obuzela me gorčina. «Bože moj, zašto mu ne odvežu ruke, pomeo bi ih sve u sekundi, niko ne bi mogao ni da mu priđe», pomislio sam.

Onda sam, onim jednim okom na koje sam još mogao pomalo da gledam, vidio nekoga kako nosi kofu vode, da osvijeste Ćosu. Nije prošlo dugo, dovedoše ga i on sjede blizu mene. Pogledali smo jedan u drugog, i ja sam osjetio tugu kakvu nisam susreo nikad u životu. I ja i on bili smo pred vratima smrti. «Zašto si ti dozvolio da te uhvate», pomislio sam. Kao da je to čuo, Ćosa je uvukao ramena i sageo glavu. I ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Kad god mislim o toj noći, pronađe me taj duboki, tužni Ćosin pogled, pogled kojim smo se oprostili jedan od drugog.

……………………………………………………………….

Salko Nargalić Ćosa bio je veliki bokserski šampion. U vrijeme kad je počinjao i ja sam bio član uprave bijeljinskog bokserskog kluba, i tamo sam upoznao visokog, okretnog momka iz čijeg je svakog pokreta izbijala snaga. Bile su mi čudne samo njegove oči. Za razliku od svih drugih boksera koje sam upoznao ili vidio, njegove oči su bile oči dječaka, uvijek nasmiješene, uvijek vedre. Imao je rijedak smisao za humor, čaršijski humor zbog kojeg je bio omiljen u gradu. Ćosa je bio šampion kakav se rijetko rađa, ali za Bijeljince on je bio oličenje drugarstva i topline. U mladim godinama na ringu mu se rijetko ko mogao suprotstaviti. Nešto kasnije, kad se okrenuo drugim poslovima, znao je da trenira samo desetak dana uoči prvenstva Bosne i Hercegovine, da onda izađe na ring u teškoj, a ne svojoj, poluteškoj kategoriji, i da obori sve protivnike prije isteka treće runde.

Zaista, Ćosa je bio veliki bokser.

Bilo je to sasvim dovoljno da izazove zavist onih koji se ni u sport ni u čaršiju nikako nisu mogli uklopiti. Uz to, mnogi su ga se bojali. Tamo gdje je Ćosa bio, niko nije smio napraviti nikakvu gužvu.

Sjećam se, kao da je juče bilo : u baštu hotela «Krin» ulazi Ćosa u majici kratkih rukava, i na ramenima nosi svog Omera. Dječak se smije, ponosan na pažnju koju njegov otac izaziva. A Ćosa se sa svima pozdravlja, stane malo kraj mog stola, pa produži. Visoki, snažni čovjek koji koracima gužva beton ispod sebe.

Dan-dva prije nego što će zapucati u Bijeljini svratio sam do njegovog kafića «Šampion», pored pijace. Nakon uobičajenih šala, Ćosa me je ozbiljno upitao zašto se, nakon istjerivanja iz Radio-Bijeljine, krećem sam mračnim ulicama, treba li mi kakva pomoć. Bio je to rijedak trenutak ljudske topline u vremenu koje je već zamirisalo na zlo.

A kad su ga poveli, Arkan je naredio, glasno, da ga više ne tuku. I ja sam se ponadao da će održati riječ. Na žalost, ubrzo smo saznali za užasnu Ćosinu smrt. Tukli su ga do smrti, svi koji su to željeli, čak i žene, gasili cigarete na njegovoj koži, udarali čizmama u glavu. Neko mu je, na kraju, prekinuo muke metkom. Slika njegovog izmasakriranog tijela ostala je, svima koji su ga vidjeli na mtvačkoj postelji, kao teški kamen u sjećanju.

…………………………………………………..

Salko Nargalić je rođen na samom kraju 1959. godine. Žena Hanumka rodila mu je dvoje djece : Omera ( 1978) i Amru ( 1984). Tek što su zakoračila u život, ta su djeca ostala bez oca, bez hranitelja, bez zaštitnika, a Hanumka bez životnog oslonca. Njegov otac Omer, po kome je i Ćosa dao ime sinu, umro je poslije šest mjeseci, od tuge za sinom. Majka Tima je još živa, i još gleda u svoje rane.  Drugi njen sin Ekrem, koji je bio neobično privržen starijem bratu, objesio se u Njemačkoj, jer tragediju više nije mogao nositi na ramenima. Ostali su joj još sin Aljo,  kćerke Šaha i Nizama i njihova djeca. I u moru tuge, stiglo je  i malo radosti : njen unuk Omer, sin Salke Nargalića,  dobio je sina. I dao mu ime Salko.

Komentari