Piše: Jusuf Trbić

Četnici su, dakle, napisali to saopštenje, da bi skinuli krivicu sa sebe, a onda su opkolili zgradu Radio-Bijeljine i natjerali uplašenog Peru Simića da taj tekst više puta pročita. Tako su svi saznali za strašni zločin. I svi su i dalje ćutali.

Na saopštenje četnika reagovao je svojim ( tada tajnim)  saopštenjem za javnost pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Tomo Kovač. On je napisao :

 

« Povodom saopštenja za javnost Srpske radikalne stranke za sjeveroistočnu Bosnu, objavljenog na Radio SIM 27. 09. 1992. u 14, 16, 17 i 18 sati, Ministarstvo za unutrašnje poslove Republike Srpske oglasilo se sljedećim saopštenjem:

  1. U noći između 24. i 25. septembra ove godine iz Bijeljine je nestao jedan broj lica muslimanske nacionalnosti. Za sada se ne raspolaže sa potpuno pouzdanim podacima o broju nestalih i nastradalih, počiniocima i motivima, ali se ovaj događaj može dovesti u vezi sa masakrom Srba počinjemim istog dana u Milićima. Istraga je u toku.
  2. MUP Republike Srpske najenergičnije odbacuje optužbe Srpske radikalne stranke, da su to uradili pripadnici Specijalne jedinice koji su se tada nalazili na ratištima u Višegradu i Milićima gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-muslimanskih snaga.
  3. Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi više koriste neprijatelju nego srpskom narodu.

U Bijeljini 29. 09. 1992. godine – Pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Tomo Kovač.»

   ………………...

        Šta reći na ovo sramno saopštenje koje može ući na velika vrata u svjetsku istoriju gadosti? Treba znati da su bijeljinski četnici, koje je vlast pokušala optužiti za ovaj strašni zločin, opkolili tada bijeljinsku kasarnu, u kojoj su se nalazile «Pahuljice», tražeći da ubice budu uhapšene i da im se sudi. Tada su došli policijski helikopteri i evakuisali ekipu ubica. I sve to nije znao Tomo Kovač? Nije znao ni koliki je broj pobijenih ( on kaže : nestali), ni ko ih je pobio, ni zašto, ali zna da je to (opravdana !) odmazda zbog navodnog masakra nad Srbima u Milićima istog dana. Nije, valjda, znao ni za helikoptere, nije znao ni gdje se toga dana nalazila specijalna jedinica kojom je komandovao sam vrh MUP-a, dakle on, Tomo Kovač, zamjenik ministra,  i Mićo Stanišić, ministar policije. Ali je znao da iznošenje istine nanosi štetu čitavom srpskom narodu. Ubijanje djece, dakle, nije nikakav grijeh, ali ako neko javno progovori o tome – to je velika greška, koja šteti svim Srbima. Treba da se zna i ovo : u Hagu je Mićo Stanišić oslobođen krivnje za ovaj zločin. Ostaje Tomo Kovač, protiv koga je u BiH podignuta optužnica. Nadajmo se da će pravosuđe jednom ipak uraditi svoj posao.

 

………………….

      U septembru 2007. godine razgovarao sam s Dragom Vukovićem, čovjekom koji je najčešće pominjan  u vezi s ovim užasnim zločinom. On je tražio razgovor, i ja sam se rado sreo  s njim. Rekao mi je tad i ovo :

-« Ja sam išao svuda, od Suda za ratne zločine, do advokata Duška Tomića, sa zahtjevom da se ovaj slučaj što prije i što efikasnije riješi. Ne mogu više uvjeravati ljude da ja, i da sam htio, nisam mogao učiniti ništa, jer Državna bezbjednost ima sasvim specifične zadatke, i ne radi « na terenu», da se tako izrazim. O slučaju se sve zna, o ubicama i naredbodavcima takođe, a meni se čini da se moje ime spominje samo zato da se skrene pažnja sa ljudi koji su, očigledno, imali glavnu ulogu u svemu tome, već i po položaju koji su zauzimali. Tomo Kovač je svakako jedan od njih, jer ovakav zločin, ovako izveden, nije se mogao organizovati bez znanja i odobrenja vrha MUP-a. U Bijeljini je tada javni tužilac bila Nada Milošević, a istražni sudija Biljana Simeunović. Njihov zadatak je bio da istraže ovaj zločin, tim prije što su obje bile članovi komisije koja je tada formirana da utvrdi sve činjenice vezane za zločin. One nisu ništa učinile. Zašto, da li im je to neko naredio, da li im je neko prijetio – to treba same da kažu. Biljana Simeunović je danas ( 2007- godine – primj.aut.) zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva  Bosne i Hercegovine Marinka Jurčevića. Kad smo joj se obratili sa molbom da ubrza ovaj slučaj, samo je odmahnula rukom i rekla : «To mene ne interesuje». Načelnik krim-službe u bijeljinskom Centru javne bezbjednosti bio je Raco Marjanović. I on bi morao znati istinu. Član komisije koju sam pomenuo bio je i Pero Simić. Ja tražim da se sve riješi što prije, pa ko je kriv, neka odgovara, ma ko to bio. A ja svima stojim na raspolaganju. Smatram da sakrivanje istine ne može donijeti ništa dobro, ni sad, ni u budućnosti.»

 

………………………..

     U vrijeme dok sam pisao o ovom zločinu dobio sam iz Amerike pismo Zumrete Skokić, rođene Sarajlić, kojoj je cijela porodica pobijena. Pisala mi je kako je mučno tragala za istinom tih dana, a istinu niko nije htio da joj kaže. U kućama ubijenih našla je nered, a na stolu je bilo nekoliko boca s alkoholom. Niko od ubijenih nije pio. Spremajući se za svoj krvavi posao, zločinci su se častili. U komšiluku, kako su im govorili, niko ništa nije čuo. Zumreta je na kraju napisala i ovo :

„ Prve noći nakon povlačenja vojnih lica nastala je pljačka u svih pet kuća, ali ni o tome niko ništa nije znao. Ili nije htio da kaže. Umjesto toga, izmišljali su razne priče : da je u kući Ize Sarajlića, mog oca, bila radio-stanica, a Caco Petrović iz Janje rekao je mom Mustafi da su zločin počinili Hrvati. Takvih morbidnih priča mi smo se naslušali i u Janji i u Bijeljini, za sve vrijeme rata.

Danas, kad mislim o svemu, ne želim nikoga da mrzim. Želim samo da se sazna istina. I da neko odgovori na pitanje : ko su i kakvi su ljudi koji su naredili da se svi oni pobiju, da se i žene i djeca pobiju, kakvi su oni koji su naredbu izvršili i ko su i kakvi su oni koji su sve to prikrivali do dana današnjeg? Uključujući i naše bivše komšije i sugrađane koji su nešto od toga znali, a nisu htjeli da kažu.

…………………..

   Danas, 25 godina kasnije, procesuiranje ovog zločina je i dalje na početku, mada se sve zna. Kažu da se dosije selio iz ladice jednog, u ladicu drugog istražitelja, da je neko s vrha kočio istragu, da nije bilo volje da se odgovorni izvedu pred sud, jer bi se otkrila uloga mnogih važnih ljudi u ovom i drugim zločinačkim poslovima. U svakom slučaju, nama ostaje samo da čekamo i da se nadamo.  I da podsjećamo na ovaj i druge slučajeve, da zapišemo što znamo i ne dozvolimo da sve padne u zaborav. Toliko dugujemo žrtvama, zemlji, narodu i zavičaju. I sebi, naravno.

Zbog toga u ponedeljak 25. septembra Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ i Dječija ambasada Međaši, uz saradnju familija žrtava, organizuju skromni komemorativni skup u dvorištu kuće u Bukrešu ( Ulica Knez Ive od Semberije broj 154) s početkom u 11 sati. Oni koji to žele otići će zatim u Balatun, na obalu Drine, na mjesto zločina, da u rijeku bace 22 ruže, u znak sjećanja na nevine žrtve, a nakon toga će biti upriličena zajednička posjeta šehidskom mezarju na haremu Lipić u Selimovićima. Ko može, neka dođe, da uveličamo taj skup i pošaljemo poruku svima : da nikad nećemo zaboraviti i nikad nećemo prestati da tražimo pravdu.

Toliko bar možemo učiniti.

Komentari