Sjećanje na zločine arkanovaca: Bijeljina je bila generalna proba rata protiv BiH
Prije tačno 26 godina srpske paravojne formacije predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom upale su u Bijeljinu i nasilno preuzele vlast u ovom gradu.
Privođenje Bošnjaka, masovna ubijanja civila u njihovim domovima obilježila su prva četiri dana aprila 1992. godine. Arkanovci i domaći pomagači tih dana ubili su najmanje 150 civila, a prema podacima Udruženja “Povratak”, do 1995. u ovom gradu ubijeno je najmanje 500 civila.
Dvije decenije kasnije skoro da niko nije odgovarao za zločine u gradu iz kojeg je protjerano oko 35.000 Bošnjaka, a hiljade ih je dane provelo u logorima i na prisilnom radu.
Bijeljina kao pozornica
Jusuf Trbić jedan je od rijetkih Bošnjaka koji je preživio zločine, i to samo jer je kao direktor Radio Bijeljine i Semberskih novina bio isuviše poznat.
Kako je Trbić kazao za Faktor, borba za istinu o onome što se početkom aprila događalo u Bijeljini traje i 26 godina nakon rata, kao i borba za procesuiranje monstruoznih ratnih zločina, mnogobrojnih likvidacija cijelih porodica velikog broja žena i djece.
– Mi i danas pokušavamo ubijediti naše sugrađane u to šta je istina i šta se to događalo tih dana u Bijeljini. Međutim, i dalje neka bijeljinska boračka organizacija slavi Dan odbrane i oslobođenja grada. To je morbidno. U Bijeljini je početkom aprila 1992. godine održana generalna proba rata protiv BiH i Bijeljina je odabrana da bude pozornica te generalne probe iz jednostavnog razloga, jer je na granici sa Srbijom, opkoljena srpskim selima. U Bijeljini je u to vrijeme apsolutnu vlast imao SDS, tu su došle mnogobrojne jedinice JNA, bila je tu srpska policija, teritorijalna odbrana, narod je bio bio naoružan do zuba. Sve je bilo pripremljeno. Do 1. aprila je većina Bošnjaka istjerana s posla, naročito sa važnijih pozicija. Sve je bilo potpuno spremno i ovdje nije mogla ni ptica bošnjačka da poleti. Oni su tada izveli jednu predstavu kojom su željeli da pokažu svijetu da će poštovati ono za što su dobili zeleno svjetlo: da počnu sa etničkim čišćenjem u Bosni, da Srbima pokažu šta treba da rade, da Bošnjacima pokažu šta ih čeka – prisjeća se Trbić.
Prema njegovim riječima, tada su prekinute sve veze sa medijima, osim sa onima iz Beograda i Novog Sada, te je dovedena i Arkanova jedinica.
– To je bila hladna egzekucija civila, pobijeno je oko 150 osoba po kućama, o čemu postoje brojna svjedočanstva, između ostalih i fotografije Rona Haviva na kojima se vidi kako arkanovac puca u mrtvu ženu na pločniku. Nekoliko dana poslije toga, krizni štab je objavio spisak ubijenih na kojem su uglavnom žene i djeca i to je bio krunski dokaz. Kasnije se sve radilo po istom modelu kao i u Bijeljini, a priče o borbama nije bilo jer nije bilo potrebe. Međutim, sada su se našli neki srspki borci koji hoće da ubijede i sebe i drugog da su se oni kao borili protiv nekog – kaže Trbić.
Borba protiv laži
Tim istim borcima, ističe on, svake godine se postavljaju jedna te ista pitanja na koja nema odgvora.
– Prema njihovom priznanju, niko od njih tada nije ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni fotografisan, niko ih nije vidio. Ti ljudi jednostavno ne postoje. Ako su se borili, zašto su, kad su uspjeli da oslobode Bijeljinu kako tvrde, nastavili da je oslobađaju sve do 1995. godine, svakog dana i noći i pri tome protjerali 35.000 Bošnjaka, pobili stotine, hiljade odveli u logore i na prinudni rad, rušili džamije kao da su ih i one napadale. Pitali smo ih i zašto se ne obrate Okružnom tužilaštvu u Bijeljini i ne zatraže istragu. Mi smo rekli, kakva god da bude njihova odluka, mi ćemo je poštovati. Naravno, niko ne želi to da uradi, jeftinije je ovako, a mi smo prinuđeni da svaki dan ponavljamo istinu u borbi protiv laži – kazao nam je Trbić.
On naglašava kako u Bijeljini ni do danas nikome ili skoro nikome nije suđeno za ratne zločine, čak ni za ubistva žena i djece.
– Mi ćemo ustrajati u borbi za istinu i procesuiranje zločina. U Bijeljini nakon naših višegodišnjih nastojanja počeo je proces za logor Batković koji se vodi tako da će na kraju žrtve biti kažnjene, a zločinci oslobođeni. Ipak, nikada nećemo odustati – kazao je Trbić.
U aprilu 1992. godine jedva živu glavu iz Bijeljine je izvukao i Sead Omeragić. Tada novinar Slobodne Bosne, Omeragić je kao “član delegacije” Fikreta Abdića, člana Predsjedništva RBiH, ušao u Bijeljinu kojom je nakon zločina gospodario Željko Ražnatović Arkan. Gospodar života i smrti u Bijeljini je posumnjao u Omeragića pa mu je tada zabranio ulazak u salu gdje je imao sastanak sa Plavšićkom, Abdićem i oficirima na čelu sa generalom Savom Jankovićem.
U hodniku ispred sale u kojem je čekao jedan od arkanovaca mu je stavio cijev “uzija” na čelo. Dva vojnika u zelenim uniformama JNA su ga držala ispod ruku. Spasio ga je običan vodnik JNA, zvao se Peđa Milosavljević. Svađao se sa arkanovcem, dok je ovaj govorio da će mu prosuti mozak. U tom trenutku vrata na sali, gdje je održavan sastanak, otvorila su se i na njima je stajao Arkan. Kakva je to galama, upitao je oštro i onoj dvojici je sa dva kratka pokreta lijevo i desno otvorene šake naredio da se odmaknu od Omeragića.
Danas, on kaže da se jasno sjeća tri čovjeka o kojima se mora govoriti.
– Jedan od njih je hrabri Jusuf Trbić koji je prvi izvijestio iz Bijeljine o onome što se događalo i odmah je uhapšen. Još bi želio da istankem Vladu Mrkića, hrabrog čovjeka kojeg niko ne spominje. On je tada bio u Bijeljini, radio je za Oslobođenje. Arkanu je u lice rekao: “Historija će vam suditi za ovo što radite našim muslimanima”. Ovaj je odmah tražio da se on identifikuje. Međutim, pošto je bio Srbin, naredio je da se on izbaci sa teritorije Bijeljine. Ja sam mislio da će mu se nešto loše dogoditi. Srećom, nije. Treći kolega moj, kasnije ambasador Borisa Tadića, tada je jednom od arkanovaca pokazivao prstom na mene jer me je prepoznao i znao je da sam novinar. Tada sam izbačen sa sastanka. Kasnije, u sudskim postupcima tokom svjedočenja je govorio da ja lažem, mada ga niko o tome nije pitao – prisjetio se Omeragić.
(Izvor: Faktor)
