Piše  :  Jusuf Trbić

 

Prolazi vrijeme kao pijesak između prstiju, i pepeo godina pada na naše živote. Sve prolazi, samo sjećanje ne umire. Sjećanje na užas koji je pao na ljude kao vrela kiša i uništio sudbine, snove i nadanja. I koliko god se trudili da u hladnoj Švedskoj nađu mir i odvoje se konačno od onoga što se dogodilo prije više od dvije decenije, Safija i Nermin Denjagić nikako ne uspijevaju u tome. Safija dođe ponekad u Bijeljinu, prođe, kao u bunilu, ulicama i stazama nekadašnjeg života, pa se onda danima pita da li je to ona zaista bila u gradu svoje mladosti, ili je sve to bio samo san. Nermin nema snage da pređe nevidljivu planinu, veću od Himalaja – svoj kućni prag, pa samo priupita Safiju kako je u Bijeljini i je li koga poznatog vidjela. A onda se ponovo zatvori u tišinu. I čim sklopi oči, vidi mrtve braću Nedima i Mirsada, u krvi, sa očima punim čuđenja. Arkanovci su im upali u kuću, u nekadašnjoj Ulici 7 sekretara SKOJ-a, iza Gradskog parka, i pokosili ih rafalima dok su ručali. Nermin je izašao malo prije toga, i to mu je spasilo život.

A Safija je prošla golgotu. Rođena u uglednoj porodici Salihbegović, prosula je mladost ulicama voljenog grada, udala se, živjela sretno. A onda se sve srušilo.

– Uoči tog dana kad su ubijeni Nedim i Mirsad, ja sam otišla u Brčko, kod  zaove Eveline Spahalić, ona i njen muž Fadil, jedan od direktora u Bimeksu, veselili su se što im je sin završio fakultet. Sutradan čujem : u Bijeljini pucanje, mrtvi i ranjeni, pakao. Ja u šoku, krenem kući, ali ne idu autobusi, ne možeš maći. Uskoro čujem da su pobijena braća mog muža. A kod zaove počeše upadati naoružani, bradati, pijani, u uniformama JNA, prijete, izvode da nas pobiju, udaraju. Nije bilo dana da se nešto od toga nije dogodilo. Bio je 11. juni kad su nas pokupili i odveli – mene, zaovu i njenog muža. Prije toga je sedam naoružanih ljudi upalo u kuću, traže, navodno, nekakve radio-stanice, mi pojma nemamo, pretresaju, pa nas odvedu u SUP. Na provjeru, kažu. Tu nas ubace u jednu sobu, ali nas  nisu tukli, nije im dao Evelinin kolega Cvijetin Ristanović, koji je tu bio glavni. Ostale tuku, ne zna se koga više. U ćeliji smo bili 4-5 dana, ne znam ni sama tačno, bila sam sva van sebe, pa nas odatle odvedu u Luku. Nisam znala da je tu sad logor, ali čim smo tamo stigli, vidjeli smo strahote kakve se ni opisati ne mogu. Ubacili su nas u prvi hangar, tu su bili oni za likvidaciju. Oko nas ljudi krvavi, izubijani, polomljeni. Ispituju, tuku, vrijeđaju, ja van sebe, nit znam šta me pitaju, niti šta odgovaram. Nas dvije su poslali da čistimo kancelarije, bila je tu i Sena Pitić, koja nam je mnogo pomogla, mada je ona sam užasno prošla. Vidjela sam leševe koje odvoze, vidjela sam Moniku kad je grlićem razbijene flaše rasporila stomak jednom Hrvatu, zvao se Stjepan. Neću nikad zaboraviti kako se, jadnik, drži za stomak, a crijeva mu klize između prstiju. Ne mogu zaboraviti užas na njegovom licu i Monikin glasni smijeh.Tako se smijala i kad su dovodili logoraše da ih tuku. Ona, Goran Jelisić, njen brat Kosta i neki drugi, sjede, piju i jedu, dovode im  smrtno uplašene ljude, da ih tuku palicama, lancima, šipkama. Kad se umore, onda stražari to rade, a oni gledaju. Piju, vesele se, a Monikin smijeh, kao smijeh đavola, odjekuje preko Save.

Tukao nas je kako je ko htio. Posebno neka žena, ne znam odakle je. Jednom sam bila slučajno tu, oni su otvorili vrata hangara i pucali nasumice u masu. Sve je proključalo od krvi i jauka.

Bili smo tu sedam dana, a svaki dan duži od godine. Neki Fadilovi poznanici su intervenisali, pa su nas pustili. A onda su zaredali upadi u kuću, pretresi, ispitivanja, udarci. Svakoga dana. I tako do 11. februara 1993. godine, kad smo uspjeli pobjeći.

I, evo nas sad tu. Nermin kao da ne živi, a ja se borim sa uspomenama. I nikako da ih savladam. Čini mi se da će me one nadživjeti. Da će me nadživjeti sav taj užas, te smrti, ti jauci, i nepravda do neba. I da će samo to ostati na ovome svijetu, kad nas više ne bude.

Komentari