Piše: Jusuf Trbić
Nesretni balkanski prostori su plodno područje i mogli bi biti žitnica Evrope Tu niče svako sjeme koje se posije. A naročito sjeme zla.
U to se možemo uvjeriti svakoga dana.
Dvadeset godina nakon strašnog Drugog svjetskog rata, koji je donio stradanja nezabilježena u istoriji, ubijanja, izbjeglice, rušenja i mržnju svake vrste, Jugoslavija je bila sređena i uljuđena zemlja, bez i jednog traga velikog zla. Dvadeset godina nakon malih ratova, koje je pokrenuo Balkanski kasapin sa svojim režimom, skoro ništa se nije promijenilo. Mržnja, podjele i sukobi su veći nego ikad za ove dvije decenije, privreda u haosu, poljoprivreda na izdisaju, kultura diše na škrge, broj penzionera dostigao je broj zaposlenih, zaposleni nemaju plata i guše se u bijedi, država i entiteti grcaju u dugovima, mladi se svim silama trude da pobjegnu, širom Bosne napreduju samo beznađe, korupcija, podjele svake vrste, i mržnja, sve veća. Debeli i sretni su samo političari i njihovi jarani, na svim stranama. Oni od svađe i mržnje profitiraju. Poslanici SNSD-a u državnom parlamentu Dušanka Majkić i Živko Marjanac otišli su na jedan dan u penziju, jer su napunili 65 godina, i dobili otpremninu – po šest plata, svako po skoro 30 hiljada maraka. I već sljedećeg dana ponovo zasnovali radni odnos u Parlamentu BiH. I ponovo rade i primaju platu. Do nove otpremnine, od države koju mrze i ne priznaju je, i rade sve da je unište.
U državi BiH, u njenom manjem entitetu, četnici su odavno legalizovani i zakonski izjednačeni s partizanima, što znači da je legalizovano i sve što su učinili : služenje Nijemcima, saradnja s ustašama, klanje i ubijanje, pogotovo muslimana ( ali i Srba, Jevreja, Roma i drugih), etničko čišćenje, borba za Veliku Srbiju…što znači : ako ih kritikujete, izlažete se opasnosti da odgovarate na sudu, jer kršite zakon.
U državi BiH srpski političari, a posebno Milorad Dodik i njegovi sljedbenici, šire mržnju prema Bošnjacima bez prestanka, nema dana da ne napadnu Bosnu i ne najave njenu podjelu. Nastavljači djela Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića traže rasturanje države i referendum za njenu podjelu, što je tipičan primjer ugrožavanja ustavnog poretka zemlje, a to je krivično djelo. Ali, niko ne reaguje zbog toga, čak ni OHR. Što navodi na pomisao da OHR ili njegovi nalogodavci upravo to i žele, pa se zato ne bune. Dodik je već poslao poziv Skupštini RS-a da sazove vanrednu sjednicu, na kojoj će izglasati referendum protiv Suda i Tužilaštva BiH, sa zahtjevom da se te institucije ukinu i da se njihove odluke ne sprovode na teritoriji Dodikovog pašaluka, a da se istovremeno opozovu svi zakoni koji idu u korist države BiH. I to čine isti onaj Dodik i njegov SNSD, koji su, svojim glasanjem, i uspostavili te sudske institucije. Razlog je jasan : treba spriječiti da se lideru SNSD-a i njegovim pajtašima sudi zbog lopovluka. Uz to, to je dobar način da se ublaži krčanje crijeva žitelja ovog entiteta, koji uskoro neće imati šta da jedu. A pošto se pad Dodikovog režima očekuje uskoro, jasno je da se on neće predati bez borbe i krvi. Sudeći po onome što su radili Dodikovi prethodnici i uzori, nastadaće opet Bošnjaci. I na tome se već uveliko radi.
Vladarima RS-a je malo što je entitet Republika Srpska pretvoren u pravoslavnu državu, u kojoj ima mjesta samo za Srbe-pravoslavce, pogotovo one koji slijede zvaničnu politiku entiteta i majčice Srbije. Malo im je što su u toj državi Bošnjaci, Hrvati i ostali odavno pretvoreni u građane drugog reda, što su im uskraćena osnovna ljudska prava, što u mnogim sredinama svoje ime ne smiju glasno izgovoriti, što moraju slaviti pravoslavne krsne slave i Svetoga Savu, što kao svoj dan moraju obilježavati 9. januar, kad im je potpisana smrtna presuda. Malo je što Bošnjaci i Hrvati ne smiju obilježavati svoja stratišta, mjesta gdje su ih zatvarali, mučili, ubijali, žive palili, što ni jednu masovnu grobnicu ne smiju označiti onako kako to ljudima dolikuje, što im je zabranjeno javno pominjati etničko čišćenje, progone, silovanja, zločine svake vrste, kojima je Republika Srpska stvorena. Malo je velikosrpskim patriotima što ni političari, ni mediji, ni intelektulaci, ni obični ljudi ni jedne riječi ne progovaraju o zločinima, ne bi to učinili ni pod mukama, što svim silama nameću izjednačavanje krivice do te mjere, da će uskoro početi govoriti i pisati kako su žrtve same krive za sve što ih je snašlo. Malo je što negiraju genocid u Srebrenici, čije je priznanje za čitav svijet gotova i neopoziva činjenica, malo je što, nakon svega, ne znaju izgovoriti ni jedno malo, obično : stid me je.
Sve im je to malo, pa pojačavaju progon i vrijeđanje svega bošnjačkog i bosanskog. Nakon antiustavnog i antidejtonskog ukidanja bosanskog jezika (na što OHR ponovo ne reaguje, osim nemuštim saopštenjima), započeli su sa oprobanim receptom : napadom na muslimanske svetinje i njihovim skrnavljenjem. U Doboju, Trebinju, Prijedoru, Zvorniku, Foči, Srebrenici, Banjoj Luci. I sada u Bijeljini. Samo u toku ovogodišnjeg ramazana vandali su tri puta napali bijeljinsku Atik džamiju, a da još niko nije kažnjen zbog toga. Vrhunac se, bar za sad, dogodio u Janji, kad je Ljubiša Burić, iz semberskog sela Popova, 25. juna, rano ujutro, urinirao na spomen-obilježje šehidima ispred janjarske Atik džamije u centru grada, a zatim je skinuo zastavu s ljiljanima i odnio je. Sve su to ( kao i u Bijeljini) zabilježile kamere ( za razliku od istog takvog događaja prije tri godine, čiji je akter, po svemu sudeći, bio taj isti Burić), pa se pronalaženje vandala nije moglo izbjeći.
Čini se neobičnim da mladi ljudi, koji nisu ni zapamtili rat, ili su tada bili vrlo mladi, imaju takve fašističke ideje, ali nije to ništa neobično. Već dvije decenije djeca u školama uče da mrze druge i drugačije, da mrze sopstvenu državu, da veličaju zločince, da podržavaju podjele, da žive od istorije i veličanja sopstvenog zla. A niko neće da se zapita : dokle će ti mladi ljudi doći pišanjem po tuđim svetinjama? Jer, šta ako država BiH opstane, ako uđe jednoga dana u Evropu, ako postane normalna zemlja, šta će učiniti ti ljudi vaspitani da mrze sopstvenu zemlju i sve koji nisu kao oni? Hoće li umjeti da žive u svojoj domovini, u svom zavičaju, ravnopravno sa ostalima, oni, koji smatraju da su ugroženi ako nisu dominantni, što bi rekao Alija Isaković? Njihovi lideri, koji su se obogatili na tuđoj nesreći, odavno su već obezbijedili sebi stanove, kuće i imanja preko Drine, a šta će oni? Neće im pomoći ni blijeda majka Srbija, ni daleka baka Rusija, moraće živjeti s onima koje mrze. Hoće li to moći?
A imaju pred sobom primjer Radovana Karadžiča, pa neka se na tome uče. Srpski vođa je nekad bio toliko moćan, da mu čitav svijet nije bio ravan. I on se uzdigao na mržnji, i on je cijepao Bosnu, i on je druge smatrao nižom rasom, i on je uništavao tuđe svetinje, boreći se za što veći prostor očišćen od svih drugačijih. I na kraju se izborio za svoj prostor, samo za sebe – šest kvadarata samice u Den Hagu, Ševeningen, Holandija.
