Piše: Jusuf Trbić

Razvoj školstva u Bijeljini, kao i u cijeloj BiH, krenuo je ubrzano nakon dolaska Austro-Ugarske, koja je donijela evropski duh i probudila potrebu za školovanjem i kulturom. Srpska osnovna škola je dobila dozvolu da nastavi rad pod okriljem crkve, ali je nova vlast, za pripadnike ostalih konfesija, otvorila novu – Komunalnu školu, koja je u početku bila smještena u zgradi Osmanage Zaimovića, u Muharemagića mahali, blizu  centra grada. Vlast je ubrzo sagradila novu zgradu za tu školu, u samom centru grada, 1884/85. godine, kasnije se tu nalazila osnovna škola “Fadil Jahić Španac”, a danas je tu opštinska administracija. Za ono vrijeme to je bila izuzetno lijepa i moderna zgrada, imala je po četiri učionice u prizemlju i na spratu, sa kabinetima, zbornicama i stanom za upravitelja. Građena je dvije pune godine i koštala je 46 hiljada kruna, a novac je obezbijedila gradska uprava. U Muzeju Semberije nalazi se ljetopis škole u kojem je zapisano da je škola 1900/1901. godine imala 345 učenika i sedam učitelja. Inače, grad je tada imao 9.768 stanovnika.

Ali, Bijeljina je imala i jednu važnu školu, u rangu srednje škole, koja je dugo bila rasadnik znanja u ovom kraju. Bila je to Trgovačka škola, otvorena 1886. godine, koja je radila punih 36 godina, sve dok nije otvorena Gimnazija “Filip Višnjić”, 1919. godine. U početku je ta škola radila u novoj zgradi Komunalne osnovne škole, kod Opštine, i to na spratu, a 1900. godine izgrađena je namjenska, lijepa zgrada preko puta katoličke crkve. Tu je kasnije smještena osnovna škola, koja tamo radi i danas. Trgovačku školu su završile generacija đaka, među njima i Milenko Atanacković, Magdalena Maga Živanović, Rodoljub Čolaković i mnogi drugi. U školi se, u skladu s potrebama novog vremena, učilo knjigovodstvo, maternji jezik, matematika, geografija, istorija, a obavezan je bio njemački jezik. Škola je otvorena uz pomoć banaka, jer je novo vrijeme tražilo stručne ljude, posebno za vođenje ekonomskih poslova. Došlo je novo doba, koje je iz temelja promijenilo ustaljene običaje iz  turskoga vakta, počela se razvijati privreda, a posebno bankarstvo i trgovina (u Bijeljini je prva banka osnovana 1889. godine), a uz pomoć bankarskog kapitala otvarali su se rudnici i industrijski pogoni i krenula je trgovina s evropskim zemljama. Interesantno je da je ova škola otvorena samo godinu dana nakon što su takve škole počele da rade u Sarajevu, Tuzli, Livnu i Banjoj Luci. U to vrijeme, dakle 1886. godine, Bijeljina je imala nešto manje od 8 hiljada stanovnika i 1.800 kuća, i  bila je po veličini peti grad u BiH, pa je razumljivo da se pojavi ovakva jedna škola, koja je zadovoljavala potrebe nove buržoaske klase. Zbog veza sa Evropom, a pogotovo Austro-Ugarskom, od svih predmeta u školi najviše se učio njemački jezik, a nakon četiri godine nastave učenici su polagali završni ispit pred komisijom, koju je predvodio ovlašteni izaslanik Vlade iz Sarajeva. Iako je škola bila slika novih, modernih vremena, ipak su, sve do 1911. godine, mogla da se upišu samo muška djeca, a tek nakon te godine i ženska.

U Trgovačkoj školu je od 1888. do 1892. godine radio i veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, kao profesor narodnog jezika, geografije i istorije.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata vlast Kraljevine SHS donijela je dekret o ukidanju ove škole, a umjesto nje otvorena je Gimnazija. Škola je ukidana postepeno, pa je najprije tada upisani prvi razred Trgovačke škole pretvoren u prvi razred Gimnazije, a preostali razredi su ukidani nakon završetka škole, pa je Trgovačka škola prestala s radom u školskoj 1922/23. godini. Sav inventar, oprema i imovina pripali su novoj školi, koja je, kao elitna škola, omogućavala svršenim đacima da nastave školovanje na fakultetima bez polaganja dodatnih ispita.

Završetak Prvog svjetskog rata i stvaranje nove države ubrzali su privredni i ukupni društveni razvoja, pa se vrlo brzo ukazala potreba za sistematskim i stručnim školovanjem zanatskih radnika, jer su se na sve strane počele otvarati različite zanatske radnje i industrijski pogoni. Do tada se sve odvijalo na starinski način : majstor uzme, po svom nahođenju, šegrta, koji mora da radi sve što mu se naloži, učenje je išlo sporo i mukotrpno, u skladu s pravilima esnafa, a na kraju su svi polagali majstorski ispit, bez opštih pravila. Novo kapitalističko vrijeme zahtijevalo je da se taj proces uobliči, ubrza i podvrgne strogim pravilima. Zato su se pojavile takozvane šegrtske škole, koje su školovale buduće radnike, i to tako da su đaci učili i u školi, i kod majstora ili u industrijskom pogonu – uporedo, što je bilo jako naporno. U Bijeljini je prva takva škola za obrazovanje radnika i zanatlija – Šegrtska večernja škola – otvorena 1921. godine. Škola nije imala ni svoju zgradu, ni inventar, niti nastavnike, već je radila u postojećim školskim zgradama, u poslijepodnevnim i večernjim satima, a predavači su bili učitelji. Nastavu su đaci pohađali nakon cijelog dana provedenog u radionicama, pa se tako njihovo radno vrijeme protezalo od zore do kasne večeri. A pošto ni vlast nije pridavala naročitu pažnju ovoj vrsti školovanja, nije ni čudo što su đaci često izostajali s nastave, pa je samo jedna četvrtina upisanih završavala školu.

Ali, s vremenom je postajalo sve jasnije da je takva škola itekako potrebna gradu, pa se i njen rad postepeno stabilizovao. U početku su i nastavnici i upravitelj radili honorarno. Prvi upravitelj je bio Nikola Jovanović ( od 1921. do 1929. godine), pa onda Ilija Lončar, zatim Stevan Krnić, a u periodu do početka Drugog svjetskog rata Derviš Dervišević. Tek nakon rata škola je dobila mjesto kakvo zaslužuje. Pedesetih godina dvadesetog vijeka škola je imala 15 stalnih nastavnika, svoju školsku zgradu s kabinetima za praktičnu nastavu i sva nastavna sredstva koja su joj bila potrebna. Kasnije je prerasla u srednju stručnu školu, pa u Tehničku školu “Mihajlo Pupin”, koja radi i danas.

 

                                                                                  ( nastaviće se)

Komentari