Piše: Jusuf Trbić
Noviju istoriju Bijeljine obilježila je, pored Gimnazije, još jedna srednja škola. Bila je to Učiteljska škola, koja je godinama bila uzor za čitavu Bosnu u stvaranju uspješnog učiteljskog kadra. A otvorena je nedugo nakon Drugog svjetskog rata, zbog opšte nepismenosti u društvu i sve većih potreba za obrazovanjem, pogotovo u selima. Učitelji su bili cijenjeni i poštovani ljudi svuda gdje su radili, i njihova riječ se slušala, a potrebe za obrazovanjem i opismenjavanjem, i djece i odraslih, bile su velike. U BiH je radilo pet učiteljskih škola neposredno nakon rata : u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Travniku i Derventi, ali to nije bilo dovoljno, pa je donijeta odluka da se otvori još jedna. Kandidata je bilo više, među njima i Brčko i Zvornik, ali je novu školu dobila Bijeljina, i to zbog više razloga, a najvažnije je bilo to što se Bijeljina nalazila na tromeđi Srbije, Hrvatske i BiH, pa je mogla školovati mlade ljude iz čitavog tog kraja.
Škola je otvorena 1. septembra 1950. godine i vrlo brzo je postala popularna među mladima, i zbog toga što su učitelji bili traženi i dobijali su lako posao odmah nakon završetka školovanja, a i zbog mogućnosti odlaska na fakultete. Bila je smještena u zgradi Gimnazije, a nastavu su izvodili gimnazijski profesori. Te školske 1950/51. godine upisana su tri odjeljenja prvog razreda sa 101. učenikom, a već sljedeće godine broj učenika ( prvih i drugih razreda) porastao je na 208, pa naredne godine ( uključujući i treći razred) na 314 učenika. Tek u septembru 1953. godine škola je potpuno oformljena, a u 12 odjeljenja (u četiri razreda) imala je 397 učenika.
Prvi direktor Učiteljske škole bio je Danilo Grumić iz Brčkog. Uz njega je došla i njegova supruga Ljubica, kao nastavnik, a iz Ljubuškog je došao Milorad Trajković, i to je bio prvi nastavni kadar škole. Kasnije su pristizali i novi nastavnici, broj učenika se povećavao, škola se širila, pa je ubrzo preseljena u zgradu Trgovačke škole, kod katoličke crkve. Ali, uskoro je i taj prostor postao tijesan, pa je dograđen novi dio, prostran i savremen, a škola je sa četvorogodišnjeg prešla na petogodišnje školovanje. Nakon Danila Grumića dužnost direktora je obavljao Brano Tomašević, a nakon njega Dobrica Stjepanović. U to vrijeme škola je imala skoro hiljadu učenika u 28 odjeljenja.
A nakon 15 godina rada, Učiteljska škola je 1965. godine dobila svoju veliku zgradu, koja je podignuta u Račanskoj ulici. Ta je zgrada bila prizemna, ali je imala veliku površinu i sve uslove za savremenu nastavu : kabinete, učionice, sale, sportska igrališta, učeničku kuhinju, kotlarnicu, prostor za administraciju, pomoćne zgrade itd. U novi prostor škola se uselila 6. februara 1966. godine, uz veliko slavlje. Ali, pokazalo se da je slavlje bilo nepotrebno, jer je uskoro stigao dekret o ukidanju učiteljskih škola, zbog viška učitelja i novog sistema obrazovanja. Novi učenici se nisu više upisivali, i škola se postepeno gasila, da bi konačno prestala s radom na kraju školske 1971/72. godine. Kako navodi Slobodan Petrović, arhiva i dokumentacija prenijeti su u Arhiv u Tuzli, što je bila prava sreća, jer je godinu dana kasnije zgrada izgorjela u velikom požaru. Od nekad slavne bijeljinske Učiteljske škole ostao je samo pepeo.
Mnogi od nekadašnjih đaka Učiteljske škole izgradili su velike karijere u drugim gradovima, a ostali su zapamćeni i brojni profesori. Među njima i Božo Pavlović, izuzetni pedagog, tihi i vrijedni čovjek, koji je objavio više od 500 radova iz pedagoške struke, kao i brojne priručnike i udžbenike. Nastavio je da radi neumorno i kad je otišao u penziju. Godinama je bio saradnik Semberskih novina, u vrijeme kad sam ja bio urednik, i sjećam se da nikad nije zakasnio ni minut da preda tekst. Bilo mi je zadovoljstvo i čast sarađivati s njim.
Učiteljska škola je odškolovala 3.500 učenika, i to u 14 generacija četvorogodišnje i 5 generacija petogodišnje nastave. Bila je to prava učiteljska armija, koja je ostavila neizbrisivi trag u društvenom životu naše bivše domovine.
( nastaviće se)
