Piše: Dragan Bursać

Kraj marta u Podujevu. Ispod leševa pomalja se prvo ruka, pa onda glava. Izranja šestogodišnjak. Unezvijeren, prekriven krvlju svoje porodice u polusvjesnom stanju pokušava udahnuti komad vazduha.

Kraj marta u Podujevu. Ispred kuće gomila leševa. Svi od istog roda, od iste krvi. Porodica Gaši. Njih 13 i svi mrtvi. Zvjerski pobijeni. Rukorad «Škorpiona». Isti kao u Srebrenici, kao po istočnoj Bosni. Potpis krvnika koji zarad interesa velike Srbije jednu deceniju sprovode teror po regiji. U ime «otaca SrBstva» U ime onih zamandaljenih iza velikih zidova na Dedinju.

Da platim…

Kraj marta u Podujevu. Ispod leševa pomalja se prvo ruka, pa onda glava. Izranja šestogodišnjak. Unezvijeren, prekriven krvlju svoje porodice u polusvjesnom stanju pokušava udahnuti komad vazduha. Možda je dobro što se mozak djetešceta isključuje. Da ne pamti traumu neviđenu. Dijete je sasvim ustalo. Nije ni ranjeno. Nekako ga je smrtonosni šar «Škorpiona» preskočio. Život u svojoj najslabašnijoj formi ipak je život. Jer, ne mogu zlotvori pobiti baš sve. Baš svakoga. Evo, ovo dijete će nastaviti lozu porodice Gaši.

A, samo pola sata prije, cijela porodica, Albanci-srbijanski državljani, njih četrnaestoro, zgureno se povijala ispod stepenica u jednoj od ruiniranih kuća u koju su umarširale srpske trupe zajedno sa «Škorpionima». Ti silni «junaci» su se prije ulaska u Podujevo pričestili u Crkvi Lazarici, oponašajući valjda cara Lazara, pred kosovski boj. Neki od «heroja» su odmah po ulasku u mjesto krenuli onako junački da pljačkaju radnje sa bijelom tehnikom. Drugi su još junačkije pucali nasumično po kućama ne bi li se odbranili od sopstvenog straha i našli sebi konačište.

U pauzama između pucanja pripadnici «Škorpiona» su čuli šapate ljudske. Vidjeli su ruku Redžepa Kastratija. Ruku čovjeka sakrivenog iza zida u kojoj se presijavalo zlato. Tako su izveli Kastratija i cijelu porodicu Gaši. Svi civili. Njih 14. Od toga sedmoro djece. Kastrati je ponudio zlato za živote nevinih civila.

«Da platim», rekao je. I izazvao smijeh «Škorpiona». Nije bilo potrebe plaćati. Znaju «Škorpioni» iz ratova u Bosni, da mogu uzeti zlato i pobiti nedužne ljude. Do sada je bilo nekažnjeno. Izveli su porodicu Gaši u dvorište. Smijeh dželata se miješao sa plačom djece, urlicima žena i preklinjanjem muškaraca.

A, onda je rafalna paljba zaparala nebo nad Podujevom. Smrad baruta se spajao sa predmortalnim šokom. Pobijeni su svi osim petogodišnjaka.  Bilo je to u suton, 28. marta u Podujevu.

Među asasinima, među direktnim egzekutorima bio je i Saša Cvjetan. Monstrum i ubica žena i djece. Ta i takva prikaza, dobila je od države Srbije u naknadnom sudskom postupku 20 godina robije. Srbijanski zakon poznaje i kaznu od 40 godina robije, ali se izgleda Cvjetan nije kvalifikovao za nju. Nije bilo dovoljno to što je pravomoćno osuđen za ubistvo 14 albanskih civila – sedmoro djece uzrasta od dvije do 15 godina i sedam žena, te teško ranjavanje još petoro djece od koje je najmlađe imalo šest godina u dvorištu porodice Gaši u Podujevu 28. marta. Izgleda mu zločin nije bio dovoljno težak.

Izgleda je pomoglo ono pričešće u Crkvi Lazarici.

Godišnji odmor na robiji

I ne samo to, izgleda je sistem države Srbije pomogao Cvjetanu, preko svake mjere i zdravog razuma. Jer, Cvjetan je bio između ostalog u sremskomitrovačkom zatvoru u poluotvorenom odjeljenju što je podrazumijevalo korišćenje pogodnosti izlaska u grad jedanput u dva mjeseca, vikend odsustvo svakog mjeseca u trajanju od tri dana, kao i odlazak na godišnji odmor. Eheej, pameti, godišnji odmor za ubicu djece?! Valjda su mu ti godišnji odmori pomogli da se okuraži.

Jer, Cvjetan nikada nije izrazio krivnju. Jer je Cvjetan sebi i svojim kolegama krvnicima obezbijeđivao alibi. Jer je na koncu Cvjetan od države Srbije i njenog pravodusnog sistema JUČE JE PUŠTEN NA SLOBODU nakon odležane dvije trećine kazne uz obrazloženje da je proces “resocijalizacije kod njega uspješno okončan”, odnosno da je “očekivano da će se Cvjetan na slobodi dobro vladati i da za vrijeme trajanja uslovnog otpusta neće izvršiti novo krivično djelo”.

«Škorpion na slobodi, pravda pobijena još onomad ‘99 zajedno sa porodicom Gaši, a javnost ili ćuti u strahu od produženih kandži «Škorpiona» i bratije im ili pravda slobodu za monstruma paklenom recčenicom, a koliko su njihovi dobili kazne. Pa tako imamo jednog ubicu na slobodi, kojem o vratu visi sakardna i tragikomična sudska izjava kako je «očekivano da neće izvršiti novo krivično djelo». Taj moralni imperativ ovakvom biću i njemu sličnima nije poznat, a dobro vladanje je doslovno verbalno pišanje po grobovima zatrte porodice Gaši.

Brate, ima preživelih!

Dječak je gledao prema nebu. Prema suncu. Utopio je svoj strah u svjetlost. Nema više ni toga straha. Ipak je preživio, u inat…

A, onda pucanj koji se pomračio svjetlo. Pucanj u glavu djeteta. Sitno, unakaženo tijelo stopilo se sa mrtvom rodbinom. Porodica Gaši više ne postoji. Poljubac škorpiona.

E pa jedan od ubica dječaka koji je preživio svoju prvu smrt, jedn od «pričešćenih heroja», jedan od onih koji su ddjetetu oduzeli život zajedno sa 14 ostalih civila bio je i Saša Cvjetan.

P1 je rekao ‘brate, ima preživelih’, i onda se iz gomile leševa promolilo dete. Pucao mu je u čelo, dabogda nikad ne izašao, nisam mu ništa rekao, baš ništa. Posle su te leševe iznosili u štatorskim krilima i odvozili ih vojnim vozilima

Eto, ovo je rekao Saša Cvjetan na suđenju za sebe i zaštićenog svjedoka P1. Saša Cvjetan, slobodan čovjek.

Ništa više. Bio je to kraj marta u Podujevu.

 

(buka.ba)

Komentari