Piše: Atif Kujundžić

Vefik Hadžismajlović /1929./, povjesničar umjetnosti, autor brojnih esejističkih, kritičkih tekstova i knjiga, ali od 1962. godine i redatelj pedesetak kratkometražnih, dokumentarnih i animiranih filmova, kao i jednog dugometražnog, cjelovečernjeg filma – Dvije polovine srca.

Kao filmadžija, Hadžismajlović je dobio brojne i ugledne nagrade u Veneciji, Moskvi, Oberhauzenu, Karlovim Varima, Beogradu, Kranju, Tuzli. Hadžismajlovićev rad je zapažen i u društvenom nivou, dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, ali i Dvadesetsedmojulske nagrade koju dodjeljuje Skupština BiH. Njegova bibliografija odražava neposrednost i intenzitet njegovih interesa: Film i kako ga snimiti, 1995.; Sarajevo u ratu /filmografija/, 1998.; Edmund Misera: Gradovi i krajevi Bosne i Hercegovine na akvarelima Edmunda Misere 1880. – 1883., 2000.; Labirinti slike – likovne kritike, 2002.; Žive slike – eseji i kritike o filmu, 2002.; Sarajevo na akvarelima Fuada Arifhodžića /monografija/ 2003. i knjiga koja je pred nama: Slike i kristali – eseji i kritike o likovnim umjetnostima i filmu, dominantno o sarajevskom likovnom krugu, ali i u drugim povodima.

* * *

Pojava i rad Vefika Hadžismajlovića su utoliko interesantniji jer je riječ o čovjeku koji osim stvarnih znanja o likovnim umjetnostima, poseže za inventivno-kreativnim mogućnostima, da bi potom i opetovano pisao o umjetnosti. Ta okolnost je u primjeru Vefika Hadžismajlovića je višestruko važna jer pred njega postavlja zahtjev: da ono što radi bude onako kako o tome piše i da piše o umjetnosti na način – na koji se njome bavi. Dakako, treba razumjeti kako to u jednakoj mjeri komplicira obje mogućnosti. No, iz prethodno kazanog jasno je vidljivo i sasvim nesumnjivo, da je Vefik Hadžismajlović trajno predan, uspješan i ugledan čovjek u realizaciji svojih namjera i interesovanja.

Svoju knjigu Slike i kristali Vefik Hadžismajlović otvara s dva iznimno vrijedna teksta o bh. slikaru Romanu Petroviću /po ocu iz Galicije i majci iz Poljske, rođen 1986. godine u Donjem Vakufu mogao je biti sve osim Bosanac, a Bosansc je najviše bio/, slikaru Sarajeva kojega Sarajevo malo zna i slabo pamti, prema kojemu se s otporom otvaralo. Tek u imenu galerije Roman Petrović – izuzetna ličnost i pojavnost Romana Petrovića – istrajava, mada njegovo djelo broji preko 1.000 kataloških jedinica, mada je riječ o prvom predsjedniku Udruženja likovnih umjetnika 1925. i 1945. godine i slikaru koji je najveću pažnju posvetio djeci sarajevske ulice, beskućnicima i djeci bez djetinjstva, a na taj način snažno umjetnički progovorio o vremenu i socijalnom problemu koji je opstajao po strani od društvenog organiziranja i angažiranja.

Na ovom mjestu najcjelishodnije bilo bi progovoriti o gorljivom stilu u tekstovima Vefika Hadžismajlovića. Čini se, kako je Vefik Hadžismajlović u pisanju, krjnje i intimno blizak načinu slikanja Romana Petrovića. Hadžismajlovićeve rečenice i pasusi i doslovno pršte smislovima, mišljenjima i ocjenama Petrovićevog slikarskog rada i umjeća. Roman Petrović, bio je ličnost nevjerojatnog obilja, nije se vezivao niti za jedan pravac, pa ni za izuzetna osobna postignuća kao za naputak u budućem radu a radi što izvjesnijeg uspjeha. Roman Petrović uvijek je kretao ispočetka iz nepredvidive pozicije, s novom i drugačijom motivacijom i postizao puno. Bio je naklonjen socijalnoj tematici, obespravljenim i poniženim ljudima, posebno djeci i njihovom usudu.

Petrovićevi autoportreti i portreti istaknutih ličnosti kulturnog života Sarajeva psihološki su uvjerljivi i prostudirani nastajali u raznim razdobljima čine veliku i značajnu grupu Petrovićevih djela, bogatu i značajnu kolekciju slika u toj disciplini u bh. razmjerama. Roman Petrović je bio vrlo radin i istrajan u svome poslu, veliki tragač za sarajevskim motivima, naglašen individualac. Umro je 25. 05. 1947. godine. Povodom druge godišnjice Petrovićeve smrti, profesor Sigo Sumereker je napisao: S Romanom se ugasio jedan slikarski život koji je gorio i izgarao u borbi za ljepotu i likovni život u sredini koja ga nije pravo ni razumjela ni cijenila.

Roman Petrović je bio naglašeno ekspresivan slikar, njegova umjetnička djela imala su jasnu političku poruku i oblikovana su snagom izrazitog društvenog angažmana. Bila je to umjetnost koja nije zazirala od poziva na akciju za izgradnju boljeg svijeta. Romanov Dječak sa balonom /1929./ bio je taj pravi podsticaj za bh. umjetnike da stvaraju socijalno angažirana djela socijalne tematike.

* * *

Vefik Hadžismajlović /po svemu/ iznimno dobro poznaje likovne umjetnike o čijem djelu piše. Zato su za Vefika Hadžismajlovića brojne umjetničke tajne – takve – samo krajnje uvjetno. Vrlo lijep primjer je tekst o Emiru Dragulju: Slika Bosne – misao Bosne. Dakako, znamo za taj nivo jednistva misli, djela, umjetnikove prirode i ishoda, tj. življenja umjetničkog djela. Hadžismajlović je to u ovom primjeru donio na lijep i prirodan način koji nas ne odbija, već privlači i spušta u nivo djelatnog umjetničkog prostora. Za Emira Dragulja kaže: Blag, diskretan osmijeh bio je najčešći njegov odgovor na mnoga pitanja, a onda bi kratko izricao svoj sud o temi koja je bila predment razgovora. Bio je to osmijeh sa mnogo nijansi i značenja, koji kao da je sumirao prethodna razmišljanja, a onda bi dišle njegove škrte riječi, ali dovoljne da otkriju njegovo stanovište i njegov stav o pitanjima o kojima je bilo riječi. Bio je čovjek koji je radije slušao i šutio, da bi bakon pauze onim njegovim osmijehom iznijansiranog značenja rekao poneku svoju riječ, kratki komentar, iznio svoj sud u kojem je utkano svo njegovo iskustvo, misaone šutnje i duga razmišljanja u samoći.

        Bio je to čovjek kojemu su riječi tek djelić njegovoga složenog misaonog stanja… Istovremeno i promišljeno donosi reprodukciju Draguljeve grafike Crvena avlija, 1994. – 1996. u kojoj prepoznajemo karakteristično Draguljevo viđenje bosansko-hercegovačkog mikrokozmosa: podzide i suhozide, oglodana brda, šiljaste krovove bijele površine zidova, dvokolice, drveće osuto plodovima, a u sjeni spletena tijela ljubavnika tako da treba učiniti napor kako bi se razaznala. Tako se dobija potvrda svega prethodno rečenog o Dragulju, a ako se tome doda i dugo i blisko poznanstvo Emira Dragulja i Stojana Ćelića, čiji je moto bio: Slika se misli – stvar postaje sasvim razvidna iz svih uglova.

Slijedi tekst Akvareli u Bošnjačkom institutu /o Ismetu Rizviću/ koji donosi puno značajnih i delikatnih pojedinosti o velikom akvarelisti i njegovome djelu, potom tekst o Safetu Zecu – Ruke srebreničanke, tekst o Ibrahimu Ljuboviću, o Fra Petru Perici Vidiću, o Retrospektivi radova Radoslava Tadića, dva teksta o Afanu Ramiću, tri teksta o Džeki Hodžiću, duži tekst Harfe od vune na prostorima Vlakova – o Amili Smajlović, o Fikretu Libovcu i njegovim od žice ispletenim sumornim skaskama o ptici i kafezu, o Mirsadu Konstantinoviću i zvučnosti lika i liku zvučnosti, o Hamzaliji Muhiću i ostrvu rizika i stvaralačke slobode, o Elmi Avdić i Lutkama i snovima – djetinjstvu kao metafori bitnih postulata života, o Maji Bajević s pitanjem: Možda su krize najplodniji periodi u životu umjetnika, o Gordani Anđelić-Galić: Od klasike do novih medija, Minijatura u Tuzli po Drugi put, Kollegium artisticum 2004., ULUBiH – Revijalna izložba 2006., ULUBiH – Revijalna izložba 2007., Kollegium artisticum 2009., Aprilski salon 2006. Zenica; Fragmenti umjetničke posebnosti kreativnog bića poljskog naroda, Kolekcija slika i skulptura fra Joze Vrdoljaka, Dževad Hozo Rani listovi. Slijede tekstovi o fotografiji Tarika Samaraha, Kemalu Hromiću i Fikretu Libovcu – Likovni tercet na skali jecaja. Teatar slika Slobodana Bobe Perišića. Grafički lirizmi na web site-u – Elektronska knjiga Željka Filipovića. U povodu izložbe radova sarajvskih osnovaca. Tekst o promociji Kolekcije 9 knjiga Dževada Hoze. Nakon pola stoljeća – o djelatnosti ULUPUBiHa, da bi potom sve više i češće pisao o  fotografiji i filmu: Nedim Tahmiščić, Dragan Ressner, Aćif Hodović, Faruk Ibrahimović, Josip Ušaj /o fotografiji/, te: Slovenci u bh. kinematografiji, televiziji i na radiju, Harizmatski Čokoć, Nostalgični ton čežnje i prizivanja /o sebi kao filmadžiji/, Bert Haanstra: Staklo, Jasmila Žbanić: Grbavica, Knjiga o prošlosti za budućost – Dejan Kosanović: Kinematografija u Bosni i Hercegovini 1897. – 1945., u izdanju Kino-saveza Bosne i Hercegovine, 2003. Etc.

* * *

Fascinirajuća su znanja i zasnovana akribičnost Vefika Hadžismajlovića, jednako kao njegovo ogromno znanje i sposobnost osohbnog unošenja u tekst koji ispisuje oblikuje. Sasvim su mu jasne pojedinosti i cjelina, smisao i mogućnosti umjetničkog žanra. Hadžismajloviću ne mogu ostati skriveni i tajnoviti namjera, cilj i postignuće umjetničkog poduhvata. Hadžismajlović je krajnje dobrohotan i pun razumijevanja u svakom pojedinačnom primjeru autora, umjetničkog žanra i pojedinačnog djela.

Međutim, Duša Vefika Hadžismajlovića se uveliko otvara, čak – bez ograničenja kad dođe do fotografije, a u cijelosti kad dođe do filma. Tako spoznajemo ne samo da mu je fotografija draga, već da je film njegova prva velika ljubav, već i njegovo najdublje i najintimnije oipredjeljenje u kojem se i sam želi iskazati.

Ovu činjenicu prepoznajemo po esejističkim pasažima u tekstu, po zrelosti osobne – autorske recepcije elemenata autorske i filmske produkcije, filmskog izraza od kadra i sekvence do filmskog djela u cjelini. Pouzdano, otuda i Hadžismajlovićevi brojni filmovi i nastojanja oko fizionomije, specifičnosti filmskog aspekta televizije i bh. filma i filmskog izraza, te, digniteta bh. filma općenito.

U ovoj lijepoj knjizi, Vefik Hadžismajlović kao znalac i autor ugradio se na pravom mjestu, faktički i povijesno gledano, inventivno i kreativno, krajnje osobno i neporecivo, a mi kako čitatelji dobili smo knjigu s bezbroj stvari za koje bismo ostali prikraćeni da nije napisana.

Komentari