Slon iz baze Wright-Patterson

Piše: Muharem Bazdulj

S proljeća smo obilježili sedamdesetu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, ljeto je bilo u znaku dvadesetih godišnjica Srebrenice i Oluje, a predstojeća jesen će, zna se već, donijeti različita podsjećanja na pune dvije decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Kolegama iz banjalučkih “Nezavisnih novina” upravo ta godišnjica je povod za organizovanje prigodne konferencije. Već nekoliko mjeseci, kao svojevrsna uvertira za navedenu konferenciju, u ovom listu se nekoliko puta sedmično objavljuju kolumne o dvadesetoj godišnjici Daytona. Autori su istaknuti domaći politički i javni radnici, kao i stranci dubinski involvirani u bosanskohercegovačke prilike, između ostalih: Mladen Ivanić, Miroslav Lajčak, Bakir Izetbegović, Vildana Selimbegović, Ivan Vukoja, Denis Kuljiš, Čedomir Antić, Nenad Kecmanović, Nino Raspudić, Muhamed Filipović, Dragan Čović, Milorad Dodik, Fatmir Alispahić, Stjepan Mesić, Zlatko Lagumdžija, Nikola Poplašen, Tanja Fajon, itd.

Plan je da se sve te kolumne objave i u knjizi, a to je dobra ideja. Već i letimičan pogled na dio objavljenih autora pokazuje nam da i knjiga i konferencija srećno izbjegavaju jednu od najvećih pogreški u ovdašnjim javnim sastančenjima i zbornicima na zadatu temu. Kod nas je, naime, običaj da se u takvim prilikama okupljaju isključivo istomišljenici i sličnomišljenici pa onda jedni drugima titraju i aplaudiraju, a rezultata, osim na planu lične sujete i eventualno na tekućim računima učesnika, ne bude nikakvih. Ovdje to, vidimo, nije slučaj i to je dobro.

Donosiocima odluka i onima koji imaju uticaja na javnost ova konferencija neće dati neku lažno ružičastu sliku o stanju u Bosni i Hercegovini. Takve laži često bivaju vrlo opasne jer učestvuju u stvaranju potpuno pogrešne dijagnoze. Tako su, recimo, poslije prošlogodišnjih protesta i posljedičnih plenuma u nekoliko uglednih i relevantnih svjetskih medija objavljeni tekstovi uglavnom dobronamjernih ljudi koji su situaciju u Bosni i Hercegovini prikazali toliko lažno i toliko pogrešno da je upućenima moglo biti samo smiješno. Publika tih tekstova, međutim, nije bila upućena. Oni su iz tih tekstova mogli da zaključe da je stanje u BiH skoro pa sjajno, da je siromaštvo jedini problem, a da su ljudi toga listom svjesni. A pogrešna dijagnoza je po pravilu pogubna upravo za pacijenta. Nije dobro za Bosnu i Hercegovinu ako se ponašamo kao da ona ima blagu sezonsku prehladicu, ako se ustvari radi o tuberkulozi.

Čitao sam prethodnih nedjelja pažljivo većinu kolumni objavljenih u pomenutoj seriji, a uoči pisanja ovog teksta neke sam pročitao ponovo. Nakon tog čitanja, još mi se ubjedljivijim čini zaključak Nine Raspudića: “Dejtonski sporazum je poput slona u priči o slijepcima. Jedan slijepac je napipao surlu i rekao: slon je poput zmije, drugi koji je dohvatio nogu – slon je kao stablo, treći koji je zgrabio kljovu poistovijetio ga je s kopljem itd. Bošnjaci su u Daytonu napipali opstanak države, a trudili se ne vidjeti priznanje Republike Srpske, Srbi su vidjeli RS, a žmirili na ostanak u BiH, misleći da je ionako neodrživa. Hrvatskoj je također primarni cilj bio opstanak BiH kao geostrateškog tampona prema Srbiji i učvršćivanje mira, budući da je na svom teritoriju dobila rat.” A takozvana međunarodna zajednica je, dodajmo, prvenstveno tražila kraj rata, kraj direktnog televizijskog prenosa patnji civila i kraj dotoka izbjeglica, a po mogućnosti i povratak barem nekih od njih.

I čitanje najvećeg dijela autorskih tekstova, kao uostalom i političarskih izjava o Daytonu, potvrđuje tezu da mu svi pristupaju kao slijepci slonu ili – da promijenimo sliku – kao turisti švedskom stolu, birajući ono što im se dopada, a ignorišući sve ostalo. A Dejtonski mirovni sporazum je paket, cjelina i to se ne bi trebalo ignorisati.

Takav kakav jest, on je kao slon u dnevnom boravku iz druge slavne stilske figure sa slonom u glavnoj ulozi, nešto na šta je teško ne obraćati pažnju. Ako zaboravite da u dnevnom boravku imate slona, taj slon može da se pretvori u još jednog poslovičnog slona, onog u staklarskoj radnji i da vam polomi sve iluzije oko kojih ste, evo, već dvadeset godina gradili vlastiti politički pejzaž i kontekst. A dvadeset godina nije kratak period, ne samo u pojedinačnom ljudskom životu, nego i u istorijskom smislu. Uostalom, cijeli Versajski politički poredak nastao nakon završetka Prvog svjetskog rata jedva da je trajao dvadeset godina. I tako, dok se dvadeset godina od Daytona s jedne strane govori o nužnim promjenama i modifikacijama ovog sporazuma, dok se s druge gotovo dogmatski brani njegovo slovo, značajno bi bilo da svi najprije shvate da iz ovog sporazuma ne mogu samo da uzimaju u obzir njegove birane segmente. Već bi ta spoznaja dala neku vrstu temelja za budućnost. Dayton je za BiH, barem za dogledno vrijeme, zadata formula: jedna cjelovita država sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Nije teško za upamtiti: jedan, dva, tri. Bolje imati sporazum sličan slonu iz priče o slijepcima i slijepo se držati tog sporazuma, nego da svi kojih se taj sporazum tiče, ako i idućih dvadeset godina ne bude normalnog života, ne počnu da izumiru kao mamuti.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari