Piše: Jusuf Trbić

Ako do sad nekome nije bilo jasno šta je i kakva je ta, da prostiš, Republika Srpska, nakon dvije velike dženaze, u Srebrenici i Prijedoru, to mora biti jasno svakome. Za samo deset dana sahranjeno je 458 nevinih žrtava velikosrpskog fašističkog terora, i to je samo dio strašne povorke koja teče iz godine u godinu. U Federaciji BiH dan sahrane prijedorskih žrtava, 20. juli, bio je dan žalosti. U Republici Srpskoj, kao i 11. jula, običan, miran, sasvim uobičajen dan, kao i svaki drugi. I da nije rijetkih medija koji su šturo izvijestili o sahrani 458 građana ovog entiteta, niko ne bi ni znao za to. A kako su izvijestili? Slučajno sam vidio prilog o prijedorskoj dženazi u Dnevniku RTRS-a, javne televizije svih građana Republike Srpske, jer ovu televiziju inače ne gledam iz higijenskih razloga. Prilog o dženazi bio je krajnje štur i profesionalan : podaci, brojke, slike s dženaze, a i to je više nego prethodnih godina. Odmah zatim išao je prilog o sahrani osam nevinih srpskih vojnika koje su ubile krvožedne snage muslimanske vojske, a onda šlag na tortu – reportaža iz Kalinovika o takmičenju kosaca, u znak sjećanja na hrabre i časne kalinovačke borce. Paradu je predvodio sin Ratka Mladića, koji je okupljenima uručio tople bratske pozdrave od tate iz Haga, na šta su oduševljeni kosci i njihovi gosti radosno zapljeskali. Zaigralo se i kolo na livadi, tresao se na majicama lik đenerala, trijumf je izbijao iz svake slike. Slaviti krvnika uz izvještaj o sahrani njegovih žrtava, to ni najgore bitange ne bi učinile. RTRS jeste. Televizija koja treba da služi svim građanima entiteta, sastavljenog od tri ravnopravna naroda i ostalih, od čije TV pretplate živi.

Tako je žalost pretvorena u primitivni, bahati trijumfalizam, u još jednu poruku Bošnjacima i ostalima da im ovdje nije mjesto. Oni ne samo da su građani desetog reda, oni su neprijatelji i to im se u ovakvim prilikama jasno daje do znanja. Ovdašnji političari vole tepati RS-u da je država. Ali, ne postoji država u svijetu koja ne bi, bar za trenutak, zastala kad se sahranjuje toliko njenih građana, a dan žalosti bi bio proglašen i da se radi o građanima drugih zemalja, ako su tu stradali. Da se desio pomor pet stotina kokoši ili ovaca, bio bi to razlog makar za sažaljenje za njihove vlasnike. Ako ništa drugo, bar bi neki od vodećih političara progovorio koju o tome. Ovdje, u srcu Evrope, ubijanje civila, žena i djece ni zavređuje ni jednu jedinu riječ političara, intelektualaca, nevladinih aktivista, medija. Osim rijetkih izuzetaka. Nije se, tim povodom, oglasio ni Aleksandar Vučić, koji ne propušta priliku da izrazi poštovanje za državu Bosnu i Hercegovinu. Umjesto toga, poručio je, nakon posjete Doboju i Šamcu, da će Srbija i dalje pomagati RS-u, to je njena obaveza. “ Isti smo narod”, rekao je. Koji narod? Srbija je višenacionalna država, i u njoj ne žive samo Srbi, RS je entitet tri ravnopravna naroda? Zar to Vučić ne zna?

sejkovaca6

Ali, da se vratimo prijedorskoj dženazi. Ovoga puta sahranjene su 284 žrtve, nađene uglavnom u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici u Evropi. Samo je prošle godine iz nje ekshumirano 275 kompletnih i 160 nekompletnih tijela. Kod žrtava su pronađeni dokumenti, svjedočanastva, fotografije, sitan novac, razni predmeti. Oni su ponijeli ono što će im biti potrebno, tako su mislili, ne znajući da idu u smrt. Neki od njih su ubijeni odmah, drugi su upućeni u strašne prijedorske logore, da ih tamo muče, tuku, ponižavaju i na kraju pobiju. Samo od maja do avgusta 1992. godine u prijedorskoj opštini je ubijeno više od 3.500 civila, među kojima je bilo mnogo žena i djece. Tijela su bacana u masovne grobnice, koje su poslije prekopavane, pa su mnoge od žrtava premještane i po nekoliko puta, da bi se sakrili tragovi zločina.Na području opštine Prijedor do sada su nađene 444 grobnice ubijenih civila, među njima je 96 masovnih. Inače, samo iz Tomašice je do sad izvađeno ukupno 435 žrtava, a ima ih još, iz masovne grobnice u Starim Kevljanima 456, iz Jakarine Kose 373. Do sad je pronađeno i identifikovano ukupno 2.366 prijedorskih žrtava, a traga se za još oko 800 njih. Inače, na posljednjoj dženazi sahranjeno je i 12 maloljetnika, od 13 do 17 godina starosti. Najstarija žrtva je bio Salih Kadirić, rođen 1915. godine.  U mnogim slučajevima su planski i hladnokrvno pobijeni svi članovi porodica, da niko ne ostane. U optužnici protiv Karadžića Prijedor je jedan od gradova u kojima je izvršen genocid.

O svim tim strašnim zločinima godinama niko nije htio da govori, ni političari, ni mediji, ali ni obični građani. O Tomašici, iz koje je, kako neko reče, iskopan temelj Republike Srpske, dvije decenije ni riječ nisu htjeli da kažu Srbi koji su živjeli u njenoj blizini. U glave ljudi usađeno je da su Bošnjaci neprijatelji, i da nije zločin pobiti ih, protjerati, opljačkati, učiniti im bilo kakvo zlo. Danas je ubijanje prestalo, ali sve ostalo je dozvoljeno, da bi se Bosna i Bošnjaci zauvijek eliminisali s ovog područja. I to se svima nama jasno daje do znanja, ponašanjem vlasti, ali i običnih ljudi, krsnim slavama, ignorisanjem, progonima, oduzimanjem imovine, nazivima ulica i ustanova, izbacivanjem svega što podsjeća na BiH, svakodnevnim rasizmom i diskriminacijom, stalnim prešutkivanjem zločina. Poručuje nam to vlast, poručuju nam srbijanski lideri, srpski narod se slaže, a bosanski političari su daleko, i sve dalje. Ali, ako meni čitav ovaj entitet stalno ponavlja da sam nepoželjan, ako je glavni zadatak ovdašnje politike cijepanje BiH i uništenje Bošnjaka, ako će budući član Predsjedništva BiH iz ovog entiteta imati zadatak da pocijepa Bosnu, ako svemoćni lider Milorad Dodik stalno ponavlja sve to, a niko se ne buni, onda i ja, kao običan građanin, imam pravo da kažem : Republika Srpska je genocidna tvorevina, sagrađena na našim životima, na našim kostima i suzama,  i svaki savjestan čovjek, kome je Bosna domovina, ima zadatak da učini sve što može kako bi takav entitet nestao. Ako je stari rimski senator Katon svaki svoj govor završavao istom rečenicom, bez obzira  na to o čemu je govorio – da Kartagina mora biti razorena, i naša svakodnevna molitva, naša misao vodilja, svakoga dana mora biti ista – da Republika Srpska, ovakva kakva je, mora nestati. Ponavljajte to, i vidjećete : hor naših glasova biće sve veći i sve glasniji. Sve dok se ne pretvori u grmljavinu, sve dok zločin i njegove sluge ne odu odakle su i došli.

Komentari