Nedavno je, nakon dugo natezanja, Narodna Skupština Republike Srpske usvojila deklaraciju o uzrocima, karakteru i posljedicama posljednjeg rata. I to na prijedlog boračke organizacije, na čijem je čelu Pantelija Ćurguz. Ništa novo. Ako su prijedlog dali oni koji su etnički očistili ovaj prostor, uz nezapamćene zločine, ta rezolucija i nije mogla izgledati drugačije. Sam Ćurguz je, praveći se nevješt, izjavio da su oni samo čuvali Jugoslaviju, pa su, valjda, njima svi zločini bili dozvoljeni. Gojko Berić je u „Oslobođenju“ napisao : „ Ni dvadeset i dvije godine nakon izbijanja postjugoslovenskih ratova Pantelija Ćurguz ne shvata da Srbe niko nije ovlastio da budu čuvari Jugoslavije, i da je svaka od njenih republika imala legitivno pravo da se izdvoji iz zajedničke države.“

Berić nije naveo da je srbijanski režim, kad je shvatio da neće moći sačuvati komunističku državu pod srpskom upravom, krenuo u razbijanje Jugoslavije, sa ciljem stvaranja Velike Srbije, odnosno objedinjavanja srpskih etničkih prostora, kako je govorio Milošević. Kao osnov je poslužio stari četnički plan Stevana Moljevića iz 1941. godine. „Preseljavanje i izmena stanovništva“ jedini je način stvaranja Velike Srbije, „očišćene od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata“, piše u tom programu, kojeg su četnici krvavo sprovodili u djelo. Na početku posljednjeg rata Radovan Karadžić je izjavio da „ srpska država nema nikakve potrebe da u svojim granicama drži svoje neprijatelje. Srpska država treba biti dom srpske nacije“. Njegovi sljedbenici su planski i sistematski ostvarili taj plan, ubijajući, protjerujući, silujući, odvodeći u logore, rušeći sve pred sobom, iskaljujući bijes nad civilima, posebno ženama i djecom. Tako su zločinom i krvlju iscrtali granice Republike Srpske, koju danas tako žestoko brani Karadžićev sljedbenik Milorad Dodik.

Najnovija Deklaracija Narodne Skupštine RS ponavlja stare teze : negira genocid u Srebrenici, agresiju predstavlja kao građanski rat i traži utvrđivanje nekakve „konačne istine“ i preispitavanje kazni izrečenih Srbima za ratne zločine. Iza svega je nastojanje da se upornim ponavljanjem velika laž pretvori u makar malu istinu. Ali, činjenice su tvrdoglave i poznate čitavom svijetu. Želeći da objedine sve prostore koji su im bili potrebni da bi zaokružili Veliku Srbiju, Miloševićevi i Karadžićevi Srbi su najprije proglasili tkz. „srpske autonomne oblasti“, kao „sastavne dijelove SR Jugoslavije“, i to davno prije referenduma za nezavisnost BiH. A u tim oblastima Srbi su, uglavnom, bili u manjini. Prema popisu iz 1991. godine , u Zvorniku je bilo 59,4 posto Bošnjaka, u Višegradu 62,8 posto, u Foči 51,5, a u 16 opština srpske autonomne oblasti sa sjedištem u Doboju, Srba je bilo 20 posto, i ni u jednoj opštini nisu bili u većini! Kako pripojiti Srbiji opštine u kojima su Srbi u manjini? Samo na jedan način – etničkim čišćenjem istjerati ostale, napraviti srpsku većinu i to čuvati. Sem toga, u tadašnjoj „krnjoj“ Jugoslaviji bilo je samo 61,5 posto Srba, pa bi priključenjem željenih teritorija ( bez etničkog čišćenja) ta nova tvorevina imala manje od polovine Srba. Dakle, etničko čišćenje, što je malo ljepše ime za genocid, bilo je jedini način i jedini logični izbor. Sve ostalo je bila tehnika.

I u pravu je Dodik kad tvrdi da su Karadžić i njegovi sljedbenici utemeljili Republiku Srpsku. Utemeljili su je zločinom i dobili nagradu za taj zločin. I to je danas posljednja zona aparthejda u Evropi. Ostaje samo pitanje : da li treba da postoji ono što je stvoreno zločinom i na zločinu se održava?

Jusuf Trbić

Komentari