(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Kad sam čuo da su pobijeni Komšići, Mustafa i njegovi sinovi, pred oči mi je istog trena izašla slika koje ni danas ne mogu da se oslobodim : bezlična Sudbina sjedi na ivici noći i bira koga će povesti u vječnu tamu, u beskonačnu smrt. Bira, pa odluči da uzme one najbolje pred sobom. I uzme Komšiće.

I dok ispisujem ove redove ista slika mi je pred očima. Kad je već birala, Sudbina je dobro izabrala. Nisam poznavao nikoga tako dobrog, tihog, tako vrijednog i čestitog , nikoga ko je manje od njih zaslužio takav kraj.

Mustafa Komšić ( rođen 1933) bio je majstor, obućar, radio je u «Zenitu» kao poslovođa, i nije bilo čovjeka koji o njemu nije mislio sve najbolje. Bio je, naprosto, čovjek koji osvaja poštenjem i dobrotom, i takvog su ga zapamtili svi koji su ga znali. Njegovi sinovi Adnan, rođen 1963. i Rijad, rođen 1973. imali su istu tu tihu dobrotu u očima. Bili su djeca kakvu bi svako poželio. Komšiluk i danas priča kako nikad niko nije čuo da su se oni nekome zamjerili, ni kad su bili djeca, svi ih pamte kao dobre, vrijedne dječake privržene kući i roditeljima, dobre đake, uzorne u svakom pogledu. Adnan je godinu dana prije Velikog Zla završio stomatološki fakultet i počeo volontirati u bijeljinskom Medicinskom centru. Smrt mu nije dozvolila ni prvu platu da primi, ona  je stigla kući tek kad je Adnan sahranjen. Nije se stigao ni oženiti, a planirao je ženidbu čim primi tu prvu platu.  Krvnici su ga tog lijepog aprilskog dana 1992. godine vjenčali s crnom zemljom, zauvijek.

Rijad je bio maturant Poljoprivredne škole i nije stigao da proslavi ni devetnaesti rođendan.

…………………………….

Pucalo je u Bijeljini te noći,  zlokobni zvuci su cijepali zrak. Kao i ostali, i Komšići su se zaključali u svojoj kući, u Ulici JNA, i čekali da sve to prođe. Noć je već uveliko davila grad svilenom tišinom, kad su se na ulaznim vratima začuli udarci. Bilo je između 1 i 2 sata poslije ponoći, nigdje nikakvog drugog zvuka, ni ptica da proleti, ni zvijezda da se oglasi. Spavali su svi u potkrovlju : Mustafa i njegova žena Sekima, sinovi, kćerka Nasiha sa šestogodišnjim sinom Mirzom. Cijeli taj dan Sekima je ubjeđivala Mustafu da odu negdje, da se sklone, da se ne bi šta dogodilo. «Zašto», govorio je Mustafa», pa kome smo mi krivi, ko može nas dirati, šta ti je». I tako su ostali kod kuće.

Udarci na kapiji su postali jači, i Mustafa je ustao da otvori. «Nemoj, molim te», zajecala je Sekima,» «bojim se, možemo svi nastradati». « Ne brini ništa», pokušavao je Mustafa da je smiri», dovoljno će biti da im pokažem ove moje radničke ruke, vidjeće ko sam, pogledaj samo ove žuljeve.»

Kad je otvorio kapiju, i prozborio « Izvolite, uđite», u avliju nagrnuše uniformisani ljudi, naoružani, tamnih pogleda. S njima i jedno poznato lice – Brano Filipović Šumar. Mustafi nisu dali ništa više da kaže. Odmah su ga stavili pored zida, a onda i ostale. Strava se odjedom uselila u srca, kao teška mora. Nasiha je zaplakala. Uspjela je objasniti da je tu s malim djetetom, a da je njen muž vojno lice. Nju su tad vratili nazad, a trojici Komšića naredili da idu s njima. Iz Sekiminog grla oteo se krik, teška slutnja počela je da joj čupa srce. Brano Šumar se cinično nasmiješio : « Vidiš, tetka, da pravda pobjeđuje.» Sekima nije osjetila ruganje u njegovom glasu. «Hvala Bogu, sine, samo nek bude dobro.»

Onda su im naredili da krenu. Okrenuli su se, prvo Mustafa, pa obadva sina, i svaki od njih je pomilovao Sekimu po obrazu, kao da su znali da se opraštaju zauvijek. Izašli su spuštenih glava. Sekima je ostala ukopana u mjestu, kao da je ubijena, neosjetljiva na kćerkine pozive, na mrak, na sve. I tako je stajala sve dok tu, u blizini, nije odjeknuo rafal. A onda je pala na zemlju, bez svijesti.

Adnan i Rijad ubijeni su mecima u glavu i prsa. Mustafa je pokošen po nogama, a krvnici su ga ostavili tu, da dugo krvari i oprašta se sa životom gledajući svoje mrtve sinove. Našli su ga zgrčenog, ruku pruženih prema sinovima, sav je bio ispružen prema njima, a njegov prazni pogled milovao je draga lica. Tijela su ostala tu dva dana, niko ih nije smio dirnuti. Ostali su tu, kao opomena i kao čudovišna naslada ubica koji u sebi nisu imali ni trunke ljudskog.

…………………………………..

Kad su krvnici ocijenili da im je dovoljno ubijanja, naredili su da se leševi kupe s ulica. Po Komšiće su došli Sekimin brat Haso Ahmetović i Fehim Vojniković, muž njene sestre Halide.

« Bilo je strašno, noge su nam zaklecale kad smo ih vidjeli. Još na ruci osjećam hladnoću Adinog mozga koji je ispao iz glave», sjeća se Haso.

«Sve smo leševe utovarili u kombi, koji ih je vozio u bolničko dvorište. Onda smo otišli po njih», priča Fehim. «Od onoga što smo tad vidjeli okrenuo nam se stomak. Sav prostor ispred mrtvačnice bio je pun leševa, činilo nam se da im ni broja nema, svuda krv, za trenutak nam se učinilo da smo u paklu. Onda je naišao doktor Milan Novaković, tadašnji predsjednik SDS-a, inače Hasin prijatelj. Pitao je Hasu šta on tu radi. Kad je čuo da smo  došli po leševe Komšića, doktor se odjedom uozbiljio. Glas mu je odzvanjao bolničkim dvorištem :» Nosi ih, eto ih smrde tu, ne trebaju oni nikome.» Mi smo zanijemili.  Danima nakon toga nismo mogli ni da jedemo, ni gutljaj vode da uzmemo. I danas me u snovima proganjaju te slike, i taj zlokobni glas.»

Haso Ahmetović je jsve to gledao i slušao kao u bunilu. Njegov svijet se srušio. A sve je počelo dva dana prije, kad je sa ženom i dvije kćerkice od 3 i 5 godina, otišao u Patkovaču, da se skloni dok pucnjava ne prođe. Našao je tamo samo uvrede, psovke i prijetnje. Od prijatelja Laze tražio je malo vode za djecu. Lazo mu je tad rekao :» Nema za vas vode, da vidiš kako je kad mi vladamo».

…………………………………..

Kao i svi ostali ubijeni Bošnjaci, i Komšići su sahranjeni na brzinu, bez uobičajenih obreda, pod kišom metaka obijesnih vojnika. Ali, sudbina je još jednom pokazala prstom u njihovom pravcu. Nije prošlo mnogo, a bijeljinski krvnik Brano Filipović Šumar poginuo je u Brčkom. Njegovo mrtvo tijelo razmijenjeno je, pa mu je u Bijeljini organizovana velelepna sahrana, na kojoj su se pojavili svi viđeniji ljudi. Dotadašnji sitni kriminalac i kavgadžija, beznačajni prestupnik kojeg su se klonili svi, odjednom je, zahvaljujući ubijanju nevinih i bespomoćnih ljudi, pretvoren u heroja. Posmrtna kolona se otegla, kao na korzu, u pravcu groblja u Pučilama. U kući Komšića toga dana je tiho obilježavano 40 dana od smrti najdražih. I tačno pred njihovom kapijom odjednom je zastao automobil u kojem se nalazilo tijelo Brane Šumara. Iz motora je pokuljao dim. Svi su stali, niko nije smio da se udalji, a sunce je nemilosrdno tuklo po glavama. U kući Komšića ponovo strah- mogu se zlikovci okrenuti, pa dovršiti ono što su započeli, mogu pobiti i ostale. Pola sata je trebalo da se auto ponovo pokrene i kolona nastavi put. Mnogi su tad okrenuli glavu i pogledali u tužnu kuću Komšića. Možda su neki od njih i shvatili poruku koju im sudbina šalje. Možda jesu, a možda i nisu, ko zna.

……………………………………………..

Sekima Komšić je, kako sama kaže, umrla onoga dana kad su joj ubijeni muž i sinovi. Sve ostalo, do današnjih dana, bilo je patnja, gola i teška patnja bez kraja. Sto puta selidbe, jedna deložacija za drugom, pa teška bolest kojoj nema lijeka, a para niotkuda, ni za injekcije, ni za tablete. Tri puta sedmično dijaliza, a nade nema. Nasihini sinovi Mirza i Ibrahim, na čija je mala pleća pala briga o porodici, ponašaju se kao starci. Starci u tijelima dječaka.

« Nekako živnem samo kad dođe Bajram. Spremimo se i mi, koliko možemo, ja sjednem i čekam. Znam da je uzalud, ali čekam, nešto u meni ne da mi da odustanem», kaže Sekima. «Smrt me još neće, života nema, samo mi je čekanje ostalo. I onda, kad neko pokuca na vrata, a i to se ponekad dogodi, ja pretrnem. Nikome ne dam da otvori vrata, ustanem ja, a srce hoće da pukne. Pred očima mi moji sinovi, onako lijepi, stoje pred vratima i zovu me. A kad otvorim vrata i vidim da ih nema, kao da me smrt ščepa za vrat. Pa nit me pušta, nit hoće da me zadavi.»

Komentari