(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Izet Okanović je svojih šezdeset godina proživio mirno, radeći vrijedno, kao mrav. Bio je zidar, zaposlen u GIK «Rad», i znao je samo za rad i porodicu. Sa ženom Minetom je izrodio četvero djece, kćerku Mirsadu i sinove Nijaza, Nihada i Seada koji su mu darovali petero unučadi. Imao je  dva brata i dvije sestre, slagali su se kako to red i običaji nalažu, i sve se činilo da će pozne godine života dočekati u miru i kakvom-takvom rahatluku. Ali, smrt koja je u Bijeljinu stigla iz Srbije, nije znala za milost.

Bila je subota, 18. septembar 1992. godine, i  Izet je tek završio posao na radnoj obavezi u GIK «Rad». Radio je tamo bez naknade, poput roba, kao i ostali Bošnjaci, bez ikakvih prava, bez radnog staža i zdravstvenog osiguranja, radio je vrijedno iščekujući dan kad će i ovo zlo proći. Vraćajući se, skrenuo je kod mlađeg brata da mu ozida odžak. I taman je odložio mistriju, Mineta ga zove na telefon. Uplašena. Dolazila je vojna policija, kaže, traže Nijaza, nije se javio u vojsku. Rekli su – ako ga ne nađu, odvešće ih sve u Batković. I kaže mu da ne dolazi kući, ostaće ona, valjda neće ženu dirati. Izet je bio uporan : vratiće se kući, on ima radnu obavezu, objasniće, nema nikakvog razloga za uzbunu, shvatiće to ljudi. I vratio se da sačeka vojnu policiju, da im objasni. Ali, njih objašnjenja nisu interesovala. Ubacili su ga u vojno vozilo i rekli ukućanima da ga vode u Kasarnu, na ispitivanje. Tada su ga vidjeli posljednji put.

Mrtvo tijelo Izeta Okanovića prebačeno je u bolničku mrtvačnicu dva dana kasnije, u ponedeljak 20. septembra ujutro, a porodica je tek sutradan obaviještena da je umro. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, službeno objašnjenje je bilo : umro od infarkta. I o tome više nije smjelo biti razgovora. Ni vlast, ni vojska, ni sud, ni policija, niko se više nije brinuo za Izeta Okanovića, niti je iko imao potrebu makar da, reda radi, ispita okolnosti pod kojima je čovjek ubijen. Jedan Bošnjak manje. I time su svi bili zadovoljni.

A porodica, familija, prijatelji, oni koji su Izeta poznavali – ostali su bez riječi. Kao i toliki drugi Bošnjaci u Bijeljni i Janji, morali su progutati bol, sageti glavu i nastaviti živjeti kako umiju i dokle im sudbina odredi.

Izet Okanović je 22. septembra 1992. godine sahranjen na mezarju Pilakuša.

Komentari