Piše : Jusuf Trbić

 

Tragična smrt trojice dječaka u virovima Drine ostavila je zauvijek ožiljak na lijepom licu Janje. Nikada nisam vidio toliko tuge kao toga dana, ispred Atik džamije u Janji, kad je dženaza klanjana na glavnoj ulici. Za to vrijeme  sve je stalo. Činilo mi se da ni oblaci nisu plovili nebom. Zajedno u životu i u smrti, zajedno u srcima ljudi, ti dječaci su svojom smrću za trenutak pomirili sve. Slušao sam tih dana komentare  i svi su bili isti. Tamna svjetlost tuge kao da je odjednom preplavila ljude, žalost zbog tragedije bila je zajednička. Tome je doprinio i jedan ljudski gest gradonačelnika Bijeljine Miće Mićića, koji je, povodom smrti trojice janjarskih dječaka, proglasio dan žalosti. Sve ustanove koje emituju bilo kakvu muziku ili nešto slično, pozvane su da to prekinu, inspekcija je revnosno kontrolisala, i svi kafići, restorani, javna mjesta, sve je taj dan bilo obavijeno dostojanstvenom tišinom.

Tako je, eto, gradonačelnik Bijeljine pokazao koliko može značiti pošteni i iskreni ljudski gest. Na žalost, nisu svi političari takvi, ni u Bosni, ni u regionu. Sjećam se vremena kad je u Bijeljini organizovana masovna dženaza, kakvu nikad prije nismo vidjeli. Bio je juli 2005. godine, identifikovano je trinaest ubijenih članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, i kovčezi s posmrtnim ostacima stigli su u bijeljinsku Atik džamiju. Bile su to žrtve najmasovnijeg pojedinačnog zločina u Bijeljini, stradale u septembru 1992. godine. Tada je specijalna policijska jedinica MUP-a RS, zvana “Pahuljice”, odvela iz njihovih kuća 22 člana mirnih porodica koje su živjele u Bukrešu, među njima i sedmoro djece i osam žena. Odveli su ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Taj  užasni zločin zapanjio je sve. Na žalost,  do danas niko nije procesuiran zbog toga, mada se sve zna. Imena  učesnika u ovom zločinu možete pročitati i u mojoj knjizi “Majstori mraka”. Mi smo tada poslali poziv opštinskoj vlasti, tražili smo da se dan sahrane proglasi danom žalosti, a uz to smo pozvali presdstavnike vlasti i svih političkih stranaka da dođu na dženazu i odaju počast svojim pobijenim sugrađanima. Pogotovo djeci. Ali, ne samo da vlast nije prihvatila naš zahtjev, nisu nam ni odgovorili na dopis. I niko se, osim radikala, nije pojavio na dženazi. Tada je dužnost načelnika opštine obavljao Dragan Krstić, a predsjednik Skupštine opštine je bio Duško Glišić. Ljudi iz grada. Umjesto makar izjave saučešća, u Domu omladine, uz samu Atik džamiju, cijelu noć je grmjela muzika, a na trgu, ispred džamije, bila je organizovana velika fešta.

Sutradan je na dženazi bila ogromna masa ljudi, kakvu ja do tada u sličnim prilikama nisam vidio. Bili su i novinari iz svih TV i novinskih kuća, samo bijeljinskih zvaničnika nije bilo. Govorio sam tada na dženazi i rekao, pored ostalog, da mi nikada nećemo odustati od traženja pravde za žrtve i da ćemo zločince goniti do sudnjega dana. I danas ostajem pri tome. A kao reakcija na sve to, već idućeg mjeseca je v.d. načelnika opštine Dragan Krstić na televiziji čestitao krsnu slavu svim građanima bijeljinske opštine. Ja sam uputio dopis televiziji i napisao da to nema smisla, jer ne slave svi građani krsnu slavu. Dragan Krstić se opet pojavio na televiziji i rekao : “ Ja znam šta govorim. Čestitam još jednom svim građanima krsnu slavu”.

Tako je smrt nedužnih, tragedija koju bi trebalo da na isti način dožive svi normalni ljudi, pokazala dva lica. Na žalost, ružno lice smrti viđamo mnogo češće : i u Prijedoru, kad je žrtvama genocida zabranjena mirna šetnja, i u Kravicama, kad je majkama i sestrama ubijenih zabranjeno da obiđu stratište, i u nekadašanjem logoru u Srbiji, i na drugim mjestima u oba bosanska entiteta. Ravnodušnost prati čak i najveće tragedije “onih drugih”, svako brani svoje zločince i neće ni da čuje za tuđe žrtve. Tako je i smrt postala valuta za potkusurivanje.

A da se ipak može biti čovjek, pokazao je, eto, Mićo Mićić. I to treba zapamtiti.

Komentari