Piše: Jusuf Trbić

Ovaj naslov dao sam recenziji knjige hafiza Abdulaha Budimlije “Moja sjećanja”. Bila je to prva knjiga koju je objavio “Preporod” Bijeljina-Janja, 2004. godine. Ta je knjiga započela našu izdavačku djelatnost, za nas najznačajniji posao, jer, kao što se zna, Bošnjaci nisu nikada bili naročito skloni pisanju. Bijeljinski Bošnjaci – pogotovo. Nakon dvije zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića ( jedna je objavljena 1938-me, druga 1984. godine) to je bila prva knjiga nekog bijeljinskog Bošnjaka, objavljena u Bijeljini. I to se desilo u najtežim uslovima, dok su se Bijeljinci, stidljivo i pod strahom, vraćali kući, pokušavajući da sakupe ostatke nekadašnjih života.

MS        Naš “Preporod” je tek bio osnovan. Novac za kiriju sakupljali smo između sebe, ali nismo imali ni za papir, a kamoli za nešto više. Dobili smo tada rukopis hafizove knjige i počeli raditi na njemu, ja i Emir Musli, ali pojma nismo imali kako ćemo nabaviti pare za štampanje. I onda se desilo čudo. Javio nam se Bijeljinac Jasmin Ahmetović koji je živio na Krku, i ponudio da finansira štampanje neke knjige, ako imamo šta, jer želi da se na taj način oduži svom narodu i zavičaju. Učinio je sve što treba, i još finansijski pomogao “Preporodu”, a onda je u potpunosti finansirao drugu našu knjigu, “Bijeljina i Bijeljinci” Mustafe Grabčanovića. Tako smo krenuli. A novu potvrdu da smo na pravom putu, dobili smo na promocijama knjige, posebno u Tuzli i u Sarajevu. U Tuzli je velika sala Bosanskog kulturnog centra, sa preko 600 mjesta, bila prepuna, što je za jednu promociju knjige bilo nevjerovatno. Tada smo shvatili koliko ljudi poštuje hafiza Budimliju i šta on za sve nas znači. A onda smo otišli u Sarajevo, u Bošnjački institut. Sala je ponovo bila ispunjena do posljednjeg mjesta, došla je, koliko smo mogli procijeniti, intelektualna elita Sarajeva, promotori su bili ugledni profesori dr Omer Nakičević, dr Šaćir Filandra i dr Džemaludin Latić, govorio je i tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef Cerić, ja sam promociju vodio, a zahvalnoj publici obratio se i hafiz Budimlija. Ništa ljepše ja nisam doživio u dvije decenije prije toga.

Bila je to nesvakidašnja afirmacija jednog malog udruženja iz provincijskog grada, koji se gušio u poplavi antibosanske i antibošnjačke politike. I početak koji je obećavao.

………………….

Hafiz Abdulah Budimlija je decenijama bio jedan od najpoštovanijih ljudi u Bijeljini, i to u ono staro, ateističko doba, kad su vjerski službenici 1896813_426129127523317_224043236_nbili unaprijed krivi, ma šta da rade. I, da sve bude čudnije, on je bio dva puta hapšen kao pripadnik zabranjene organizacije “Mladi muslimani”, i dva puta osuđen na visoke zatvorske kazne. Pa ipak, nikad nisam čuo nikoga da hafiza pomene, a da ne govori o njemu s neobičnim uvažavanjem, od običnog svijeta, Bošnjaka, Srba ili nekih drugih, do intelektualaca najvišeg nivoa, od žena na ulici do političara, od vjernika do ljutih komunista. Za sve je on bio čovjek visokih moralnih i ljudskih kvaliteta, čovjek dostojan poštovanja. Svojim načinom ophođenja s ljudima, svojim životom, svojom čašću, svojim znanjem i principijelnošću on nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Bijeljinci to znaju, a znaju to i svi koji su ga ikad upoznali. Snovi i život hafiza Abdulaha Budimlije ostavili su lijepi, nezaboravni i neizbrisivi trag u jednom teškom vremenu i u ljudima koji su imali sreću da ga sretnu. Naš “Preporod” podigao mu je svoj spomenik, štampanjem knjige “Moja sjećanja”. I ovim malim podsjećanjem na čovjeka koji je bio veći od života.

…………………

U pomenutoj recenziji napisao sam i ovo :

“ Na kraju krajeva, život i jeste “mreža od malih jada”, što bi rekao Borhes, i dužnost čovjeka koji misli i jeste da s njih otpuhne, bar malo, prah od kojeg zaborav je stvoren.

U tome složenom i nezahvalnom poslu hafiz nije pokušavao da prikaže sebe kao sudiju ili sveznajućeg pripovjedača. On nudi čitaocu mnoštvo detalja, ponekad nevezanih, nudi imena i događaje o kojima je samo čuo, ali i ono što je i sam preživio i što je vlastitom krvlju obojio. On nije čekao famoznu “istorijsku distance”, već je bilježio, katkad samo u dva-tri reda, ono što je doživljavao iz dana u dan. A ono što povezuje sve rečenice, od prve do zadnje, to je njegovo vjerovanje, čvrsto poput stijene, vjerovanje koje čini da hafiz, na kraju, ne žali ni za čim, ne tuži se na zlo koje je doživio, ne kuka protiv nepravde koja ga je progonila. On je zahvalan Stvoritelju za sve lijepo i sve ružno što je doživio, jer sve ima svoju svrhu, samo mi tu svrhu ne možemo dokučiti.”

…………………..

Abdulah Budimlija je rođen 20. novembra 1922. godine u Foči, kao čettrnaesto dijete oca Hasana i majke Zejnebe. Foča njegovog djetinjstva bila je prelijepi mali grad na Drini, sa biserom svjetske arhiteklture – Aladža džamijom, koju je gradio Ramadan-aga, učenik slavnog neimara Sinana, na zahtjev Fočaka Hasana Nazira 1551. godine. Ta neprevaziđena džamija bila je zastrta jednim jedinim ćilimom, ogromnih dimenzija, teškim 300 kila, koji je bio poklon cara Franje Josipa. Do Drugog svjetskog rata Foča je imala 17 džamija, u ratu ih je porušeno pet, a šest je komunistička vlast pretvorila u magacine. Sav taj posao završili su četnici novog doba, Karadžićevi, poslije kojih od fočanskih džamija, kao i svuda gdje su oni vladali, nije ostao ni kamen na kamenu.

Dzenaza_hfz._Abdulah_ef._Budimlija_049     Abdulah Budimlija je hifz počeo učiti u medresi,  hafiska dova je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči, a već sljedeće godine mladi hafiz odlazi u Sarajevo, da bi iste godine dobio posao u Bijeljini. Tu je izuzetno lijepo dočekan i brzo je stekao veliku popularnost u narodu. U toku svog dugog radnog vijeka bio je vjeroučitelj, upravitelj muške ibtidaije, glavni imam, predsjednik Odbora islamske zajednice Bijeljina, bio je i član Glavnog odbora Udruženja ilmije u BiH, član Vrhovnog sabora IZ za Jugoslaviju i član Sabora za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, član muftijstva u Tuzli, savjetnik reisu-l-uleme…Radio je neumorno čitavog života, poučavao, pisao, pomagao narodu. Bio je jedan od potpisnika Muslimanske rezolucije u Bijeljini ( koju je potpisalo svih sedam imama), član kulturno-prosvetnih i kulturnih društava – Gajret, Uzdanica, Merhamet, Preporod. Bio je član organizacije Mladi muslimani, čiji je cilj bio poboljšati vjerski i prosvjetni život muslimana. U ratu se aktivno bavio prihvatom i zbrinjavanjem izbjeglica, ali je poslije rata sva aktivnost vezana za muslimane bila pod strogom prismotrom. U noći 7. septembra 1949. godine uhapšen je ( tada je uhapšen i Alija Sadiković iz Janje) i prebačen u Tuzlu. Nakon torture koja je trajala tri mjeseca, hafiz ništa nije priznao, pa su ga poslali na sud. Osuđen je na deset godina zatvora, najviše u toj grupi, koja je prebačena u zatvor u Crnoj Gori. Određen im je teški rad i boravak u tamnicama bez prozora. Kasnije je prebačen u Zenicu, gdje je petnaest mjeseci proveo radeći u livnici, pa u rudnik kod Zenice, a zatim na izgradnju pruge. Zapamćen je po nepokolebljivoj vjeri, koja ga nije napuštala ni u najtežim trenucima. Nakon izlaska iz zatvora, na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam džamije u Dašnici u Bijeljini. Nastavio je život pod stalnim pritiskom i prismotrom vlasti. Nakon 32 godine ponovo je uhapšen i osuđen zbog najobičnije diskusije na javnom skupu – predramazanskom savjetovanju u Sarajevu, u maju 1981. godine. Tada je, pored ostalog, rekao da se djeci u školama, pa i muslimanskoj djeci, često nudi svinjetina, o čemu bi trebalo povesti računa. Svi su se složili  s tim i zaključili da se pošalje molba školi koja je u tome prednjačila, školi “Hamza Hamzić”, u kojoj su muslimanska djeca bila u većini. To je bilo dovoljno da Budimlija bude uhapšen. Kako je sam isticao, najteže mu je tada padalo što ga nisu podržale ni kolege iz Islamske zajednice, čak ni oni koji su bili najglasniji u prihvatanju njegovog prijedloga. Ali, hafiz nikada nije želio reći njihova imena.

………………

Abdulah Budmlija je bio čovjek koji je osvajao dobrotom, dubokom vjerom i smirenošću, ali i znanjem kakvo se rijetko moglo sresti. Imao je najljepši glas koji sam ikad čuo, a njegova molitva je za svakog prisutnog bila pravi događaj. Kao učač Kur*ana, mevluda, ilahija, kasida i salavata bio je poznat u cijeloj BiH i Jugoslaviji. Hafiz Budimlija je bio jedan od najboljih kaligrafa u BiH u posljednjih sto godina, kaže Osman Kavazović u knjizi “Semberija kroz vijekove”, koja je izašla u izdanju našeg ”Preporoda”. Njegove levhe danas krase mnoge domove i prostorije Tuzlanskog muftijstva, Behram-begove medrese, biblioteka i javnih ustanova. Kao kaligraf napravio je i pravi podvig – rukom je prepisao čitav Kur*an, koji se nalazi u Gazi Hursev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Objavio je i četiri knjige : “Hafizove latife – Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama”, “Čuvajte se zabranjenih djela”, “Moja sjećanja” i katalog “ Kaligrafija arapskog pisma”. Mnogo radova objavio je u raznim muslimanskim listovima. Veoma dobro je govorio i pisao arapski jezik, čitao je literaturu na njemačkom, a pisao je i arebicom, jezikom na kojem je stvorena bogata bosanskohercegovačka alhamijado književnost.

U Drugom svjetskom ratu četnici su mu pobili najbližu familiju, a u novoj četničkoj agresiji na BiH morao je pobjeći iz Bijeljine u Tuzlu. Tu je bio izabran za člana muftijstva. Pisao je brojna pisma i apele raznim forumima UN-a, Sveislamskom kongresu u Rijadu, Sinodu Srpske pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu… Kad je 1993. godine obnovljen rad Behram-begove medrese, hafiz Budimlija od prvog dana radi kao profesor kiraeta i muhafiza, sve dok nije obolio. Radio je u svom domu do smrti, primao musafire, poučavao, razgovarao, pisao. Njegova dobra duša ispinjvala je svakoga koga je sreo. Novinar časopisa Saff je zapisao : “ Ni najteža životna iskušenja nisu mogla slomiti njegovu dobrotu.”

Za knjigu “Moja sjećanja”, u izdanju bijeljinskog “Preporoda” hafiz Abdulah Budimlija je 2006. godine dobio Kaimijinu nagradu.

Umro je u Tuzli 11. jula 2009. godine. Ispraćen je kao najveći duhovni autoritet u ovom dijelu Bosne, kao čovjek neizmjerne plemenitosti, dobrote i znanja, kao evlija koji je svijet i ljude učinio boljima.

Nek mu Allah Milostivi podari vječni džennet.

Komentari