Piše: Jusuf Trbić

         U istoriji ovoga kraja malo je ljudi kakav je bio Fadil Jahić Španac.

On je čovjek koji je sve, čitav svoj život, dao za ideju slobode i bratstva među ljudima, antifašista, španski borac, organizator otpora okupatorima i jedan od vodećih ljudi narodnooslobodilačkog pokreta u ovom dijelu BiH, jedan od prvih koji je dobio zvanje narodnog heroja. Da li je onda slučajno što je u ovo ružno vrijeme protjeran iz najnovije srpske istorije, pa njegovog imena neće niko ni da se sjeti. Ni jedna ulica, pa čak ni sokak  ne nosi njegovo ime u njegovom rodnom gradu, po njemu se ništa ne zove i ne pamti, jer istoriju danas pišu četnici, oni koji su i njemu i mnogima od nas došli glave. I još rade na tome.

………………………………….

      Fadil Jahić je rođen u Bijeljini 24. novembra 1910. godine, u srednje imućnoj porodici, kako se to kaže. Tu je završio osnovnu školu, pa stolarski zanat, a bio je učesnik svih radničkih i revolucionarnih manifestacija u to vrijeme. Član Komunističke partije  postao je 1933. godine.

Jahic_Fadil_Spanac      U martu 1937. godine otišao je u Španiju i pridružio se antifašističkim jedinicama koje su se borile protiv diktatora Franka. Zajedno sa drugim borcima koji su pristigli iz Jugoslavije, postao je borac bataljona “Đuro Đaković”, i to u mitraljeskom odjeljenju. Zbog izuzetne hrabrosti stekao je ubrzo čin kapetana.

Na kraju rata je zarobljen, i, kao i mnogi drugi našao se u koncentracionom logoru  “Verne” u Francuskoj. Zajedno s Pekom Dapčevićem, kasnije slavnim komandantom partizanske armije, organizovao je bijeg logoraša u proljeće 1941. godine. Ubrzo se tajno vratio u svoj kraj i odmah se uključio u pripreme za ustanak. Zajedno s njim radila je i njegova žena Hajrija, sestra revolucionara Alije Alijagića, kao i drugi članovi njegove porodice. A kakva je to porodica bila, pokazuje i ovaj podatak : od njih dvanaest, računajući i njegove roditelje i one koji su tada bili djeca, šestoro je poginulo u borbi za slobodu, uključujući i njega, Hajriju, brata Nijaza i sestru Minetu.  Svi su oni u borbi bili od prvog dana.

Po povratku u Semberiju Fadil je postao sekretar Okružnog komiteta KPJ za Bijeljinu. Formirao je tada prve borbene grupe i obučavao ih, nabavljao oružje i rukovodio prvim akcijama, među kojima su bili i napadi na žandarmerijske stanice u Trnjacima, Gornjem Crnjelovu i Dragaljevcu. Zatim je organizovao borbenu jedinicu koja je u avgustu 1941. godine ušla u sastav Majevičkog partizanskog odreda. Fadil je bio politički komesar, a Ivan Marković Irac komandant. Činjenica da su dvojica ključnih ljudi te jedinice, koja se borila na majevičkom području, naseljenom većinom Srbima, bili Bošnjak i Hrvat, ne samo što nije smetala njihovim saborcima, već su njih dvojica, a pogotovo Fadil, bili omiljeni u narodu.

Pričao mi je jednom davno narodni heroj Branko Stojanović Krvavi da su i on i Veljko Lukić Kurjak, kasnije slavni partizanski komandant na Majevici, prišli partizanima zbog Fadila. Iz te priče sam zapamtio da su, na samom početku okupacije, aktivisti organizovali malu pozorišnu predstavu, da okupe narod i održe miting nakon toga.  Selo se sjatilo, pričao je Krvavi, pa došao i Kurjak. Sjeo je pored nekog visokog, naočitog čovjeka u crnoj kožnoj jakni. Šaputali su mu da je to taj Španac, za koga se već čulo. U neko doba Španac je otvorio tabakeru, a tamo – samo jedna cigareta. Okrenuo se i ponudio Kurjaka, koji je rekao da bi rado zapalio, ali neće da mu uzima zadnju cigaru. Španac se nasmiješio, pa prelomio cigaretu na dva dijela i Kurjaku dao pola. Navikao na osorne i nadmene kraljevske oficire i četničke komandante, Kurjak je bio iznenađen, pa je kasnije zamolio Španca za razgovor. Od tada je Fadil bio njegov uzor. Prenio je to Kurjak i Branku. Objica su Španca dobro upoznali i zavoljeli. I bili su prvi u jurišu na Maleševce, da se osvete četnicima za Fadilovu smrt. Kasnije je Krvavi godinama opsesivno progonio Fadilovog ubicu, vojvodu Radivoja Kerovića, sve dok ga, nakon završetka rata, nije konačno sustigao.

 ………………………..

    Priča o Fadilu Špancu ne bi bila potpuna bez priče o njegovoj porodici. Braća Nijaz i Izo, sestra Mineta i žena Hajrija – svi su bili u revolucionarnomavukos pokretu i prije početka rata. Fadil se oženio pred polazak u Španiju, 1937. godine. Hajrija, koja je radila kao medicinska sestra, prihvatila je napredne ideje od svog brata, revolucionara Alije Alijagića. Iz bijeljinske bolnice je krišom iznijela pisaću mašinu, na kojoj su kasnije pisani brojni leci. Za vrijeme Fadilovog boravka u Španiji radila je kao partijska aktivistkinja u Beogradu i Zagrebu, a kad se Fadil vratio, i ona je došla u zavičaj, da pomogne u organizovanju  ustanka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kad su počeli progoni, sklonili su se u naselje Ivice, nadomak Bijeljine. Ali, Nijemci su ih pronašli, opkolili kuću i zarobili Hajriju, dok je Fadil uspio da se izvuče. Neko vrijeme držali su je u zatvoru u Bijeljini, a zatim je otpremljena u koncentracioni logor Jasenovac, gdje je likvidirana.

Fadilova sestra Mineta ušla je u rat kao skojevka, sa 16 godina ( rođena je 1925. godine). Prije toga je učila zanat kod poznate bijeljinske krojačice Flore Levi, koju su Nijemci, kao i ostale Jevreje, odveli u logor, gdje je ubijena. Mineta je, kažu, bila lijepa, nježna i tiha djevojčica, sa vječitim smiješkom na licu. Bila je vrlo aktivna u ilegalnom radu, sve dok nije uhapšena, zajedno s roditeljima i bratom Nijazom, u februaru 1942. godine. U zatvoru je bila četiri mjeseca, doživjela je strašnu torturu, od koje se nikad nije oporavila. Poslije izlaska iz zatvora, sredinom jula 1942. godine, htjela je da ide u partizane, tamo su već bila njena braća Nijaz i Izo ( Fadil je ubijen, Hajrija u logoru), ali je morala biti uz roditelje. A  oni  su još jednom bili uhapšeni, pod stalnom prijetnjom smrti, sve dok ih drugovi nisu izvukli u Srbiju. Iako se teško kretala, zbog zapaljenja zglobova, što je zaradila u zatvoru, u septembru 1943. godine morala je otići iz Bijeljine, jer su je ustaše tražile. Nije prihvatila molbu Stane Knežević, s kojom se sprijateljila u zatvoru, da ostane kao bolničarka u partizanskoj bolnici u Dragaljevcu, već je odlučila da ide u šumu. Priključila se bataljonu koji je kasnije prerastao u Sedamnaestu majevičku brigade. Ubrzo nakon toga bila je zarobljena. Dok su se borci odmarali na padinama Majevice, opkolili su ih četnici. Ostali su uspjeli da se izvuku, Mineta nije mogla hodati. Surovo su je silovali, a zatim zvjerski mučili, do smrti.

Rat je preživio Izo Jahić.

……………………………………

    Kad znamo da četnici i danas mrze Fadila Jahića i ljude slične njemu, lako je zamisliti kolika je ta mržnja bila u ono vrijeme. Zbog toga su oni od samog početka kovali planove da likvidiraju Fadila, koji im je bio trn u oku. Nakon sklopljenog sporazuma o nenapadanju, četnici kapetana Stevana Damjanovića Leke, pod komandom vojvode Radivoja Kerovića, iznenada su, 20. februara 1942. godine, mučki napali Štab Odreda. Njih 120 opkolilo je kuću u kojoj su se nalazili Španac, Irac i još 12 boraca. Nakon velike borbe ubijeni su : narodni heroji Fadil Jahić Španac, Ivan Marković Irac, Pero Ćuskić i Albin Herljević, pa dr Mustafa Mujbegović, Kosta Popov, Sejfo Karamehmedović ( bio je još gimnazijalac) i student Isidor Šatner Ćisko. Zarobljeni su Slavko Mićić, Slobodan Jovanović i Antun Macan, i kasnije streljani. Uspjeli su se izvući : Jusuf Jakupović Mrki i njegova žena Mevla, i zamjenik komandanta Odreda Ratko Perić.

Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a 13. marta 1945. godine Fadil Jahić Španac je, među prvima, proglašen za narodnog heroja. Sahranjen je na partizanskom groblju u Vukosavcima kod Lopara.

…………………………….

     Na jednom od portala našao sam i novinski tekst nekadašnjeg Brčaka Boška Lomovića, u kome se duh četništva naglo razbuktao s početkom rata protiv BiH. Lomović piše kako je u selu Tobutu kod Lopara, rodnom selu Radivoja Kerovića, u jesen 2006. godine, kraj seoske crkve, podignut spomenik ubici Fadila Španca. U čast vojvode Kerovića govorio je izaslanik vladike Vasilija Kačavende, a crkvenu službu su vršili popovi zvorničko- tuzlanske eparhije. Kačavendin predstavnik se, u ime Srpske pravoslavne crkve, pomolio za “dušu vojvodinu i svih koji položiše život za vjeru.” Što znači da su četnici, u ime vjere i u ime crkve, klali, progonili, silovali i pljačkali i svoje i tuđe. Crkva ih je zbog toga blagosiljala i tad, i to čini i sad.

…………………………..

        Priča o Fadilu Jahiću Špancu, njegovoj porodici i njegovim saborcima ne smije nikad biti zaboravljena. To je priča o časti, hrabrosti, ljudskosti i borbi za slobodu, priča o ljudima koji nisu žalili život za ideju koja će donijeti dobro svim ljudima. Ako ovi današnji nastavljači fašizma žele naknadno da ubiju i uspomenu na Španca, Roćka, Alijagića, Kurjaka i tolike druge borce, mi to ne smijemo dozvoliti. Moramo pamtiti i pisati.

Herojsko djelo tih ljudi preživjelo je i gore od ovih sad, pa će preživjeti i njih.

Komentari