Nije više pitanje hoće li Srbija i bosanski entutet Republika Srpska ukinuti granicu i spojiti se, već – kad će se to desiti. Tako to danas izgleda. Zapisano je to i u zvaničnom programu SNSD-a, a Dodik i njegovi politički saveznici već dugo najavljuju referendum i brisanje granice među Srbima, ali samo onima s dvije strane Drine.
Ko je ostao u Hrvatskoj, Crnoj Gori ili na Kosovu – nema ga više u Velikoj Srbiji. I dok zvaničnici iz Sarajeva odmahuju rukom, tvrdeći nonšalantno kako to međunarodna zajednica neće dozvoliti i kako je Bosna prebrodila mnoge neprijatelje, pa će, vala i ove, nosioci velikosrpske politike se ne umaraju, i, dakako, rade na tome svakodnevno.
Vučić i drugi čelnici srbijanskog režima dolaze u BiH kad i kako hoće i rade šta hoće, a ne zaostaju za njima ni Plenković i Kolinda, kao da je Bosna njihova avlija.
Nekoliko dana prije oktobarskih izbora Dodik i Ivica Dačić potvrdili su da postoje planovi za potpuno integrisanje RS-a i Srbije, a sve je pokriveno takozvanim “specijalnim i paralelnim vezama” i nizom nekad tajnih dokumenata, tipa “Memoranduma 2” iz 2012. godine, koji detaljno razrađuje sprovođenje ovog procesa. Pri tome je Dačić otvoreno zaprijetio da Srbija neće sjediti skrštenih ruku ako ocijeni da su Srbi iz BiH ugroženi. Kako to mogu biti ugroženi u svojoj državi – nije pojasnio.
On je ovo kazao na svečanom otvaranju dionice autoputa “9. januar”, gdje je prisustvovao kao izaslanik predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića. Ponavljajući već dosadnu laž da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma ( a ona je, kao i Hrvatska, supotpisnik, kao direktni učesnik u ratu, to jest agresor), rekao i ovo : “Ja sam ovde kao ministar inostranih poslova, ali ovo nisu inostrani već naši, unutrašnji poslovi unutar srpskog naroda”, i to je prenijela Radiotelevizija Republike Srpske. A premijerka Srbije Ana Brnabić se čak založila, i to u Ženevi, za ukidanje granice između Srbije i RS-a. Ni manje, ni više. U finišu predizborne kampanje Dodik je u Beogradu, primajući zahvalnicu Udruženja kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji (istu zahvalnicu je dobio i nekadašnji general i haški osuđenik Veselin Šljivančanin) medijima izjavio i ovo :
“Danas nas ponovo guraju da živimo sa onima sa kojima nismo mogli da živimo u velikoj Jugoslaviji. I moramo da nađemo odgovore te vrste. Jedini odgovor je jačanje srpskog nacionalnog, političkog identiteta, na taj način možemo da gradimo naš suvereni nacionalni i državi prostor. Danas Srbi imaju dvije države – Srbiju i Republiku Srpsku. Republika Srpska je tu i neće odustati od svoje državnosti, bez obzira koliko to bilo teško, u uslovima u kojima se uvijek nađu takozvani politički Srbi koji su spremni na neke druge koncepcije, na uvlačenje u neizvjesno, u unitarno uređenu centralističku Bosnu, u kojoj se gubi identitet srpskog naroda, stvaraju se neki građani”.
Reklo bi se : neće Srbi u građane, ni za živu glavu. Kao i Hrvati. Ali, nije tako. Oni hoće centralizovanu i građansku državu tamo gdje su u većini, oni hoće unitarnu, centralizovanu i građansku Srbiju i Hrvatsku, ali BiH, po njima ne smije biti ni unitarna, ni centralizovana, ni građanska, već podijeljena na plemena i teritorije koje su pod punom kontrolom plemenskih poglavica. Pri tome niko od srpskih i hrvatskih političara nikad neće ni da pomene šta znači izraz “unitarna država” i kako je moguće da su sve evropske države, sve do jedne, unitarne, a da je od oko 200 članica UN-a ravno 187 unitarnih. Takve nisu samo konfederacije, savezi država i neke labave federacije. Sve ostale države jesu. Sam izraz unitarna znači – jedinstvena, to jest država koja ima svoju teritoriju, parlament, vladu i ostale osnovne oblike suverenosti i, dakako, jedinstven državni prostor, ekonomski i kulturni.
Što znači da riječ unitarna slobodno možemo zamijeniti terminom : normalna. E, bosanski separatisti i nastavljači fašističke politike koja je i razorila ovu zemlju, ne žele da Bosna bude normalna država. I to treba jasno reći. Njima ne odgovara ni članstvo u NATO-u, ni Evropska unija, jer bi to bila garancija opstanka BiH i slom svih njihovih snova o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj, a za njih lično kraj političke karijere i prilično izvjesno mjesto iza rešetaka. Zbog toga i čine sve da održe stanje opšteg haosa, nepoštovanja zakona, korupcije, mržnje i podjela, stanje u kojem državni organi nisu u stanju ništa da riješe, jer to produžava šanse za konačni raspad države.
Tom cilju služi i otvoreno miješanje oba naša susjeda, a pogotovo Srbije, u unutrašnje stvari naše zemlje. Ni Vučiću ni Plenkoviću ili njihovim trabantima ni na pamet ne pada da, po međunarodnom protokolu, traže dozvolu BiH da posjete njenu teritoriju. A gradnja puta nazvanog “9. januar”, škole u Istočnom Sarajevu ili darovanje fabrike “Orao” iz Bijeljine državi Srbiji, jesu direktno i bezobzirno uzurpiranje ovlasti druge države i otvoreno kršenje Dejtonskog sporazuma, na čije se poštovanje Srbija obavezala. Đaci na prostorima pod upravom HDZ-a odavno već uče iz udžbenika države Hrvatske, a vlast RS-a najavljuje objedinjavanje školskih sistema sa Srbijom u oblasti takozvane “ nacionalne grupe predmeta”, ne obazirući se na to što se, po zakonu, radi o striktno međudržavnim odnosima. Ministar prosvete i kulture RS-a Dane Malešević je to ovako objasnio : “Smatrali smo da srpski narod bez obzira gdje on bio treba da uči isti jezik, istoriju, geografiju jer se radi o istom narodu, ista mu je istorija, govori istim jezikom i normalno je da nastavni planovi i programi za djecu u osnovnim školama trebaju biti isti. Prema Dejtonskom sporazumu imamo pravo na vlastito obrazovanje”.
Na ovaj način se, kaže prof. dr Senadin Lavić, “ključni element ovoga antibosanskog projekta pokazuje u nepriznavanju države Bosne i Hercegovine i poricanju njezinog pravno-političkog postojanju. Bilo bi sasvim normalno da dvije države prave sporazume o dodirnim tačkama u obrazovnom sistemu. Ovim se demonstrira srbijanska i entitetsko-srpska nadmenost koja nije obavezujuća za državu Bosni i Hercegovinu. Građani Bosne i Hercegovine već tri decenije su meta otvorene agresije, destrukcije, hegemonije i negacije od stane srbijanskog režima i to bi morali percipirati kao jasan znak i pokazatelj šta im je činiti. Ništa se bitno nije promijenilo od aprila 1992. godine. Radi se o spornom interpretiranju „specijalnih veza“ i nepoštivanju države Bosne i Hercegovine. Zato je potrebno poslati pismo Vučiću i jasno mu reći da ovaj sporazum sa stanovišta države Bosne i Hercegovine ništa ne znači i da ni u kojem smislu ne obavezuje našu državu”.
Na ovaj način se, kaže Lavić, “probosanska politika poziva na konflikt koji, ustvari, održava antibosanske snage na površini… Etnoreligijske politike tako žive već tri decenije. Republika Srbija na ovaj način srozava svoj kapacitet i pravi sporne sporazume s etničkom grupom iz druge države. Bosna i Hercegovina je, treba podsjetiti srbijanske zvaničnike, ipak druga država. Entitet “RS” ne može sklapati nikakve državne aranžmane sa Srbijom”.
Treba li reći da se obrazovanje ne može dijeliti na srpsko, bošnjačko ili hrvatsko, osim u bolesnim nacionalističkim glavama, i da svaka država, pa tako i BiH, ima pravo ( i obavezu) da objedini školski sistem na svom prostoru, a da nigdje u svijetu nema ovako grubog uzurpiranja školstva od strane drugih država. Ali, kako u to ubijediti političare poput Dačića, koji je, presijecajući crvenu vrpcu za cestu čije ime je osporio Ustavni sud BiH ( a njegove su odluke, po Dejtonu, “konačne i obavezujuće”) rekao i ovo : “ Vrlo je bitno da svi putevi vode u Beograd”.
Dačić je, vjerovatno, mislio na nešto drugo, ali po njegovoj izjavi ispada da svi putevi za bosanske Srbe vode za Beograd i Srbiju. Njima onda ostaje samo da krenu na put. Treba li podsjećati da su Dačić, njegov šef Slobodan Milošević i društvo štitili i branili i Srbe u Hrvatskoj i na Kosovu, pa je njima na kraju ostao samo put u Srbiju. Što god su i koga god su oni branili – propalo je. Moraju o tome razmisliti svi kojima su političari Dačićevog i Dodikovog tipa ulili u mozak da treba da mrze svoju domovinu i da život troše nastojeći da je sruše. Ljudi prolaze, a države opstaju. I već sutra ovdje će biti Evropa, a snovi o državama samo za jedan narod, samo za jednu rasu, potonuće u blato istorije, tamo gdje već odavno trune leš nacističke Velike Njemačke.
Piše : Jusuf Trbić
