Piše: Jusuf Trbić

 

Koliko puta je na raznim zidovima, od Triglava do Đevđelije, bio ispisan grafit : „Ovo je Srbija“. Pa je neko jednom dodao : „Ovo je zid, budalo.“ Ali, sam grafit je dokaz da postoji država sa tako rastegljivim granicama, da granica, praktično, i nema. To je omogućilo Srbima neslućen razvoj turizma. Prvo su posjetili Sloveniju, u okviru kulturne manifestacije poznate pod nazivom „Slavna slovenačka narodnoosvobodilna vojna ponedelnik-sobota“, a zatim su išli u posjete drugim dijelovima bivše nam domovine, i to u svojim tradicionalnim narodnim nošnjama (uniforma) i s odgovarajućim priborom (puške i ostali turistički rekviziti), Naravno, išli su u svojim omiljenim vozilima – tenkovima, oklopnim transporterima, kamionima… Povezli su i topove, da vatrometom proslave  prijateljske susrete, tako da je sve praštalo, a tragovi tih turističkih posjeta mogu se i danas vidjeti u Vukovaru, Sarajevu, Dubrovniku, o Srebrenici da i ne govorimo. Usput su, da bi ih odbranili i sačuvali u sjećanju, obišli i svoja vjekovna ognjišta, svuda, čak i tamo gdje nikada nisu živjeli. Tako da im treba vjerovati kad kažu da Srbija nije bila u ratu, za rat su čuli na televiziji, a ako  se i dogodilo nešto loše, oni nisu umiješani u sopstvene zločine, to je bilo tamo daleko i nema veze s njima.

Ali, i dalje ima onih sumnjičavih, koji ne vjeruju u to, takvi su ljudi, šta ćeš. Pa je nedavno udruženje hrvatskih logoraša, koji su bili zatočeni u logorima u Srbiji, podiglo tužbu protiv ove turističke velesile, tražeći naknadu za ono što su pretrpjeli. O onima koji su, valjda iz ljubavi prema Srbiji, tamo ostavili svoje kosti, tek će se pričati. Srbija se našla u čudu! Pa, bio je to samo turizam! A pošto dotični Hrvati nisu bili raspoloženi za turistička putovanja, ljubazni organizatori su ih malo privezali, pa ih doveli da se i sami uvjere u prirodne ljepote i ljubaznost ljudi u prijateljskoj susjednoj zemlji. Zar je to grijeh?

Tako se počelo pričati o mreži koncentracionih logora, pardon, turističkih objekata zatvorenog tipa, širom Srbije, u koje su, doduše ne baš svojevoljno, hrlili ljudi iz Bosne i Hrvatske. Pa je utvrđeno da je na teritoriji te tri države postojao jedinstven sistem takvih odmarališta, koje je osnovala miroljubiva JNA, pod jedinstvenom komandom i sa istim načinom funkcionisanja. Mnogo je ljudi tamo boravilo, među njima čak i Sulejman Tihić, predsjednik SDA. Tamo nedaleko, u logore u Srbiji, odvođeni su i ljudi s bijeljinskog područja. Među njima i Salko Ljeskovica iz Janje.

Salko je rođen u selu Liješće kod Skelana. Zavolio je Šahu, mladu curu iz susjednog sela, i oženio se, a 1956. godine preselili su se u Janju. U ljubavi i slozi izrodili su četvero djece, tri sina i kćerku, kuću sagradili, i za svog života nikome ni na sjenku nisu stali. Djeca su polako odrastala, kćerka se udala i otišla u Njemačku. Salko je penzionisan zbog srčane astme. U rano proljeće 1992. godine Šaha je otišla kod kćerke u Njemačku, i tamo čuje – u Bijeljini se puca, niko ne zna šta se dešava. Stegnutog srca vratila se kući na prvi dan Bajrama. I taman odahnula, upadoše policajci u avliju, pitaju šta je radila u Njemačkoj. A odgovori ih ne interesuju. Odvedu onda Šahu u policiju, ispituju je, maltretiraju. I tako tri sedmice, svaki dan. Komšija, Srbin, izvuče onda Šahu i dva sina, Salko s najmlađim ostane. Računao je : neće ništa djetetu i bolesniku. Al se prevario. I njih su odmah odveli u policiju, tukli ih, i tako danima, a onda im je jedno veče neko ubacio bombu u sobu. Ostali su čudom živi. I dok je komšija, sin Žike krečara, odvezao u bolnicu  dijete, da ga previju, Salku su odveli. Bio je 25. septembar 1992.

Dvije godine od Salke nije bilo ni traga, ni glasa. Šaha i djeca sve su pokušali da ga nađu, uzalud. A onda, iznenada, stiže pismo od Salke. Adresa pošiljaoca :  Boljevac kod Zaječara. Datum : 26. juli 1994. godine. U pismu piše, krupnim štampanim slovima :

„Zdravo Šaho, evo hoću da se javim da sam dobro i zdravo, koje i vama želim svima. Evo šaljem ti potvrde ove, evo ti i ova potvrda za Ka-kartu, i ova druga za mene. Imam ovdje dosta poznatoga naroda, imam Idriza iz Liješća i dvije njegove cure, ima i Hibin brat iz Bijeljine, ima Azemina iz Liješća, ima dosta Skelanaca. Pozdravi mi  svu djecu, evo ti ovaj moj rodni list, pa mi probaj da izvadiš pasoš, i evo ti moje ove slike. Primite svi pozdrav od mene redom…“

Svi se obradovali. Živ je! Pa onda opet krenu na sve strane da mole da im vrate Salku. Mole državu Srbiju, ona ni da čuje. Odgovore joj da Srbija nije u ratu, a ako je Salko tu, onda je dobrovoljno. Nakon pola godine zazvoni telefon u stanu. Salko! I taman su počeli pričati, kad se s druge strane žice začuje krik, i veza se prekine.

Poslije rata je došao njihov komšija iz susjednog sela, Mramora, i ispričao im : Salko je ono pismo tajno napisao i poslao, a kad su to saznali, strašno su ga tukli, oduzeli su mu lijekove i pumpicu za disanje i bacili ga u posebnu ćeliju. Kad je jednom uspio izaći i doći do telefona, našli su ga dok je razgovarao i odmah ga počeli tući. To mu je bio kraj. Poznanik je donio njegov sat i poderani šešir. Bilo je to sve što je ostalo od Salke Ljeskovice u zemlji Srbiji. A potraga za njim završila se pismom u kojem je stigla umrlica. Pisalo je ovako : „Izvod iz matične knjige umrlih, pod tekućim brojem 100 za godinu 1995, prebivalište i adresa stana : Rtanj-Boljevac, opština Zaječar, dan, mjesec i godina smrti : 14. (četrnaesti) januar 1995. u 13,00. Godina rođenja 1933.“ U potpisu matičar Periša Žikić.

Samo to. Ništa o tome kako je i zašto odveden mirni čovjek Salko Ljeskovica, ni zašto je ubijen, ni gdje je sahranjen. Država Srbija nije u ratu i neće da zna za Salku.

Ovako ili slično ovome prošli su mnogi Bošnjaci. Na suđenju za logor Batković, koje još traje i ne zna se da li će se i kad završiti, pojavio se i dokument koji govori o slanju bošnjačkih robova iz logora u Srbiju, na prinudni rad. Prema dokumentu koji je izdala Vojna pošta Bijeljina, pod rednim brojem 05-112/92, od 6. novembra 1992. godine, a u skladu s naredbom predsjednika RS Radovana Karadžića, 16 bošnjačkih logoraša upućeno je na „radnu obavezu“ u Jugoslovensko rečno brodarstvo, a u potpisu je potpukovnik Petar Dmitrović. Svi ljudi sa spiska su iz Brezovog Polja. U knjizi „Istine i laži“ nalaze se njihova imena. Ne znam šta je dalje bilo s njima.

Pošto, je li, Srbija nije bila u ratu i za rat neće da zna, mora da se radi o turizmu. Šta bi drugo moglo biti? Siguran sam da bi i danas svi Bošnjaci redom išli rado, kao turisti, u Srbiju, samo da im se pokaže odgovarajući reklamni slogan. Na primjer ovaj : „Posjetite Srbiju, da ne bi ona posjetila vas.“

Komentari