Piše: Mirnes Kovač

 

Dugo vremena Hrvatska se dičila nazivom “predziđe kršćanstva” koji joj je, još u srednjem vijeku, dao papa Lav X (lat. Antemurale Christianitatis). Sličnu retoriku je 1990-ih kao opravdanje ratova na Balkanu koristio Slobodan Milošević. Nerijetko je isticao da je Srbija bila i ostala branik kršćanstva i Evrope od najezde islama. Danas su, međutim, u cijelom regionu, pa i u ove dvije zemlje, primjetna drugačija kretanja.

Hrvatska je već članica Evropske unije, a Srbija je na dobrom putu, i prema najavi Ivice Dačića, “postaće to brže od svih.” Uz to, prema raspoloženju koje se osjeća u medijima ovih zemalja, izgleda su ove dvije zemlje, uz evropski put, rado spremne biti evropske kapije arapskim investitorima. Spremne su pružiti sve moguće uslove i najviše gostoprimstvo kako bi bogati šeici iz zemalja Zaljeva svoje novce investirali upravo u njihove tranzicijske ekonomije.

I tu, dakako, nema ničega lošeg. Osim možda što su ti Arapi muslimanci, al’ to je sad nevažno. Naravno, imalo bi se mnogo toga kazati o odnosu prema lokanim muslimanskim zajednicama. U Hrvatskoj je situacija mnogo bolja od one u Srbiji. U to sam se mogao uvjeriti nedavno kada sam na Dan Svetog Nikole po prvi put od ulaska u EU posjetio hrvatski stolni grad Zagreb.

Islam kao brend

Po uhodanom običaju, uz kafu sam pregledao dnevnu štampu i prijatno se iznenadio: “Pa u lijepoj našoj Hrvatskoj je islam brend!” – u sebi sam uzviknuo. S tom mojojm konstatacijom se složio i najodgovorniji za islam u Hrvatskoj, muftija dr. Aziz Hasanović. On mi je za odnos Hrvatske prema Islamskoj zajednici izrekao sve pohvale.

Već duži period muftija Hasanović odnos Hrvatske prema islamu promovira kao primjer za Evropsku uniju, k tome, još ga nudi i kao obrazac ne samo za Evropsku uniju, već i većinskim muslimanskim društvima na Bliskom istoku koja bi takav odnos trebala graditi prema kršćanskim i drugim manjinama.

Dočim, stanje u Srbiji nije ni blizu onom u Hrvatskoj. U Srbiji je već godinama na sceni otvoreno miješanje režima u unutarnje stvari Islamske zajednice. Hasanovićev kolega, muftija Muamer Zukorlić već godinama upozorava na ovakav nedopustiv i neizdrživ odnos. I uz to ga još više pritišću, da ne upotrijebimo gori termin, progone.

Novinska reportaža Jutarnjeg lista me je ostavila bez teksta. Dvije pune stranice tiražnog hrvatskog dnevnika na udarnom mjestu donose ekskluzivu o tome kako će Hrvatska od LNG (ukapljenog prirodnog plina) godišnje zarađivati dvije milijarde kuna (267 miliona eura).

Ono što potkrijepljuje moju tezu o “islamu kao brendu” u Hrvatskoj jeste glavna ilustracija. Uz profile katarskih biznismena i šeikova, na centralnom mjestu dominira fotografija njihove posjete u pratnji čelnih ljudi Islamske zajednice nedavno otvorenoj džamiji u Rijeci. Divno!

Katarani su zainteresirani i za termoelektrane, istraživanje nafte u Jadranu i mnogo toga drugo. Naravno, ekonomski pokazatelji u ovim tranzicijskim zemljama nisu sjajni, no, nada je ipak tu, doći će Arapi iz Katara, a i iz Emirata. Hrvatski portali su potom obajvili vijest kako su Emiraćani posjetili najveću slavonsku klaonicu i izrazili interes za kvalitetno i svježe meso iz ove zemlje. I u ovom slučaju glavni zahtjev je halal certifikat – dokaz da je hrana u skladu sa islamskim normama i propisima.

Skoro identična priča je u Srbiji. U Beogradu su na prvom mjestu Emiraćani, a Katarani odmah poslije njih. Već je odavno poznata priča da u uspješnim emiratskim kompanijama rade hiljade srbijanskih visokokvalificiranih radnika, a nedavne posjete emiratskog prijestolonasljednika Muhammeda bin Zayeda al-Nahyana Srbiji te prospekte saradnje su dodatno proširile.

Vidjelo se to i na ozarenom licu Aleksandra Vučića, vicepremijera Srbije koji se uz princa Nahyana cijelo vrijeme slatko smiješio. Air Serbia je već u funkciji nakon što ju je Etihadova kupovina dionica uskrsnula od propalog JAT-a.

Tu je i Qatar Airways koji već ima redovne aviolinije s Beogradom. A informacije govore i o većoj promociji katarskih investicija te razmjene i posjete privrednih delegacija.

Put ka tržištu EU-a

Sve u svemu, susjedima ide dobro i to treba zdušno pozdraviti. Međutim, ima jedno pitanje koje se s pravom može postaviti iz bosanske perspektive. Dok je u susjednim zemljama, bez obzira na neke spomenute probleme, islam brend, u Bosni je islam sve više stigma i problem?

Iz Bosne i Hercegovine posljednjih dana nema pozitivnih ekonomskih priča. Dakako, uz one političke trakavice, sada je i ono malo nade što se polagalo u arapske investicije nestalo. Sve pljušti od nekakvog “terorizma”! Donose se novi zakoni, medijska scena je puna napisa o prijetnjama, političari javno najavljuju zakone koji će spriječiti “pomamu Arapa”… U Bosni su oni “lažni turisti – lovci na regrute za ratove na Bliskom istoku”, a eventualni investitori su, prema vodećim bosanskim medijima, neki sumnjivi kolonizatori kojih se zaljevske monarhije žele riješiti itd.

Dakle, svugdje u okruženju su Arapi dobrodošli, samo je njihov dolazak u Bosnu problem!

Naravno, priča ima i razumno objašnjenje. Prilično je poznata stvar da Arapi iz bogatih zemalja imaju interesa da, pored svojih bogatstava, imaju i neku “rezervu” za ne daj Bože, jer se u tom nesigurnom geopolitičkom prostoru Bliskog istoka stvari sve više kompliciraju. Nije Balkan baš sjajna i sigurna destinacija, ali sigurnija je od Egipta, Sudana, Sirije, Maroka, pa i drugih zemalja koje su nekada bile investicijske destinacije bogatih zaljevskih šeikova.

K tome, zemlje koje su unutar okvira EU ili su na putu ka EU, daleko su interesantnije, nisu skupe, a svojim prirodnim ljepotama i resursima izvrsno su mjesto, te položajem izvanredno pozicionirane za nastupe i kapije prema tržištima EU. Uz to pozitivna biznis-klima u Hrvatskoj i Srbiji dodatne su stvari koje privlače.

Ali u Bosni i njenom ekonomskom sivilu, uz zakočeni europski put, tu su još i razni mešetari. Oni koji love u mutnom, takvi njih Arape, a ne država, i dočekuju u mutnom. A to nimalo nije dobro za rejting. Posebice kada ove posljednje mjere i neke rasističke izjave političara, te prevarantske prakse oko kupovina i partnera dođu do nekih budućih potencijalnih investitora.

Mentalitet oskudice

Naravno, treba pozdraviti sva nastojanja političara da ovu oblast urede. Ali, kao i sve u postdejtonskom političkom naguravanju, ova problematika se izgleda više pretvara u usputne obračune sa političkim rivalima u nastupu izborne godine, u medijski visoko zagađenom prostoru u Bosni. Bosna, izgleda, postaje jedina destinacija u regionu koju će Arapi sve više zaobilaziti. U Bosni se izgleda uveliko stvara mentalitet oskudice.

A kome to sve treba? Uz sve njene unutarnje probleme, dodatno, brinu i sve očitije naznake da su susjedne zemlje, licem okrenute Evropi i kapija otvorenih Arapima, izgleda spremne da neke svoje probleme i eventualne smetnje izmjeste i deponuju na uzavreli bosanski poligon – jer u Bosni je problemima najbolje i najsigurnije! Tu neće smetati, i domaćim nacionalistima će uvijek biti nadohvat ruke.

Stoga, mi kao Bosancu i Bošnjaku nikako nisu jasne neke novonastale nelogičnosti. Jer, nama u Bosni nikako nije jasno kako naši susjedi od predziđa i branika kršćanstva odjednom postaše europske kapije Arapa, LNG-a, halal-certifikata, Etihada, Emiratesa i drugih poželjnih arapskih imena, dok Bosna i dalje ostade samo zemlja vehabija, džihadlija, terorista, sandokana…

Dakle, punog srca i duše čestitam susjedima, ali uz ove čestitke i jedna usrdna molba: Molimo Vas imajte malo onog susjedskog razumijevanja! Jer, ako su ti neki muslimanci i Arapi, njihova slova i logotipi Al-Thani i Al-Nahyan, Etihad, Emirates i Qatar Oil, i sve drugo što primamljivo zvuči, dobrodošli zbog njihovog novca, eto neka su! Hairli bilo! Samo malo da i nas u Bosni popustite! Da ne ispadne da ste nam i ta svoja “predziđa” i “branike” izmjestili na revers, da se tu kod nas čuvaju dok vam ponovno, ne daj Bože ne ustrebaju!

(Bportal.ba)

Komentari