Nakon što je proveo 12 godina u Kazneno-popravnom zavodu u Mostaru, ovaj ratni zločinac je na svoj zahtjev prebačen na izdržavanje ostatka kazne u Hrvatsku. No, Županijski sud u Zagrebu presudu je preinačio na 12,5 godina zatvora. Iako je u zatvoru trebao provesti do 2027. godine, po novoj presudi Radić će izaći na slobodu do isteka ove godine, jer Hrvatska udruženi zločinački poduhvat kao institut ne priznaje.
Direktorica Udruženja “Tranzicijska pravda odgovornost i sjećanje u BiH” Dženana Karup Druško smatra da bi slučaj Radić mogao uspostaviti jednu praksu koja dugoročno može imati velike posljedice po pravosuđe u BiH.
– Ako će BiH procesuirati ljude i izricati im presude, a onda oni ići u Srbiju ili Hrvatsku gdje će im biti mijenjane zatvorske kazne, čemu onda svrha svega toga – pita se Karup Druško u razgovoru za Vijesti.ba.
Ona ističe da po hrvatskim zakonima zločin protiv čovječnosti nema ograničen gornji limit kada je u pitanju dužina trajanja zatvorske kazne.
– Nije tačno da su mu oni morali izreći manju zatvorsku kaznu, već je cijeli taj proces vođen s ciljem da se čovjeku smanji zatvorska kazna i da se ona, po ovome kako je izrečena, poklopi s tim koliko je proveo prvo u pritvoru, a poslije i u zatvoru – smatra Karup Druško.
Za profesora na Sveučilištu u Zagrebu Zorana Pusića odluka Županijskog suda je neprimjerena i neprihvatljiva, ali i protivna duhu saradnje pravosuđa BiH i Hrvatske.
– U svim slučajevima koje smo pratili, kada je bila izrečena kazna zatvora određenom osuđeniku koji je imao bh. državljanstvo i iz Hrvatske išao služiti kaznu u BiH, relevantna je bila presuda koju je dobio u Hrvatskoj. Eventualno se tu nešto moglo mijenjati zbog bolesti ili toga da se služe samo dvije trećine kazne. Međutim, nije se moglo ulaziti u meritum stvari, odnosno u samu presudu – ističe Pusić u razgovoru za Vijesti.ba.
Napominje da je Hrvatska u mnogim slučajevima, a posebno haškim, itekako priznavala institut UZP-a, poput recimo slučajeva Milana Martića i Milana Babića, odgovornih za zločine počinjene u Hrvatskoj.
– Da je Mile Martić tražio da služi kaznu u Hrvatskoj, pošto ima sve uvjete da dobije hrvatsko državljanstvo, da li bi mu Hrvatska snizila kaznu i pozvala se na to da njeno pravosuđe ne priznaje UZP, iako je to bio i glavni argument za njegovu osudu – pita se Pusić.
Prema njegovim riječima, Hrvatskoj kad je odgovaralo, UZP je priznavala, a kad nije – kao u slučaju Radića – onda ga ne priznaje.
– Mislim da je to nešto što ne služi na čast hrvatskom pravosuđu i što treba, posebno nevladine organizacije koje prate suđenja za ratne zločine, kritikovati u Hrvatskoj – dodaje Pusić.
Naša sagovornica Karup Druško navodi da je potrebno napraviti reviziju cijelog postupka i vidjeti jesu li ispoštovane baš sve procedure i zakoni.
– Treba preispitati kompletnu proceduru, od trenutka kada je Radić uputio molbu Ministarstvu pravde BiH da bude premješten. Po onome što sam ja pročitala, puno je tu praznina, od rješenja koje je potpisao ministar, pa do dokumenata koji se tek sad pojavljuju u javnosti – kaže ona.
Karup Druško ističe da su su Srbija i Hrvatska utočište ratnim zločincima, onima sa dvojnim državljanstvima koji, nakon što budu procesuirani u BiH, bježe od zatvorske kazne i bh. pravosuđa.
– I Srbija i Hrvatska, naravno, trebale bi da rade na tim predmetima, da ih uzimaju od BiH, međutim ne rade. Stoga je jasno da su one utočište zločincima koji tamo dobijaju potpunu sigurnost, bez straha da će ikada biti procesuirani – zaključuje Karup Druško.
Sa njom je saglasna osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u toj zemlji Sonja Biserko, koja u razgovoru za Vijesti.ba upozorava da sudstvo Srbije nije spremno, niti želi da se sa tim problemom nosi na adekvatan način.
S druge strane, kako navodi, činjenica da je tolika koncentracija ratnih zločinaca u Srbiji utječe na opuštenu atmosferu koja se pogoršava samim tim što neki od njih imaju vrlo istaknuto mjesto u javnosti i u medijima se promovišu kao nacionalni heroji koji su se žrtvovali za “srpsku stvar”.
– Oni učestvuju u promocijama svojih knjiga koje se tretiraju kao novi uvid u ratove, naravno s idejom da se negira sve ono što je dosad dokazano, naročito pred Haškim tribunalom – kaže Biserko.
Sve to, nastavlja naša sagovornica, vrlo negativno utječe na stanje duha u samoj Srbiji.
– Naravno, i aktuelna vlast podržava te zločince i sama učestvuje u njihovom promovisanju – ističe Biserko.
Potcrtava da je od dolaska na vlast Srpske napredne stranke prestao svaki vid saradnje pravosudnog sistema Srbije sa tužilaštvima i sudovima iz regiona.
– Važno je reći i da Sud za ratne zločine u Srbiji skoro da ne radi ništa po tom pitanju. Znači, to je apsolutno jedna zamrznuta aktivnost i istovremeno se radi na kompletnoj reviziji onoga što se dešavalo 90-ih, na linijama koje su i ranije bile prisutne, ali ovo sada je nešto što je postalo toliko javno i stav ove vlasti da prosto ima veliki impakt i na mlade generacije, koje to sad dobijaju kao gotovu interpretaciju svega što se dešavalo – naglašava Biserko.
Drugi stavovi po tim pitanjima, navodi Biserko, uopšte se ni ne čuju.
– Ranije smo bar imali neke medije i neke organizacije civilnog sektora koje su bile prisutnije u javnosti, što sada nije slučaj – dodaje Biserko.
(Vijesti.ba)
