Piše: Gojko Berić

U predvečerje rata u bivšoj Jugoslaviji vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, psihijatar i akademik Jovan Rašković upozoravao je Tuđmana da su Srbi “lud narod”. Nedugo nakon tog njihovog razgovora u Zagrebu Milošević je uklonio Raškovića sa političke scene, on je uskoro umro, navodno je bio otrovan. O kakvom ludilu je riječ, ostalo je nepoznato. Ima li pomenuta Raškovićeva dijagnoza kakve veze sa odlukom Višeg suda u Beogradu da se komandant četničkog pokreta Draža Mihailović rehabilituje? Odlukom suda, on se smatra neosuđivanim i vraćena su mu sva građanska prava “koja su mu oduzeta u političko-ideološkom postupku” vođenom 1946. godine. Time je, prošlog četvrtka, završena srpska pravna priča o Drugom svjetskom ratu – Srbija je prešla na poraženu stranu. To mu otprilike dođe kao da ste se četiri godine borili u partizanima, a onda, posljednjeg dana rata prešli u četnike!? Za sve antifašiste na prostoru bivše Jugoslavije, a pogotovo za potomke četničkih žrtava, saznanje da toliki broj Srba aplaudira Mihailovićevoj rehabilitaciji djeluje deprimirajuće. Šta uopšte znači obrazloženje jednog po rangu eminentnog, a u suštini obmanjujućeg suda da je proces Draži Mihailoviću bio političko-ideološki proces, što će reći da je te 1946. godine stanje duha u jugoslovenskom društvu bilo takvo da je Mihailović morao platiti glavom. Međutim, ovdje se ne radi o stanju duha, već o Dražinoj odgovornosti za konkretne zločine. Sigurno je da ne bi bolje prošao ni da mu je kojim slučajem suđeno u Nürnbergu. A upravo je presuda Višeg suda u Beogradu politička presuda par ekselans.

Mihailovićeva rehabilitacija nije samo politički i pravno skandalozna, ona je i glupa, jer će najviše štetiti srpskom narodu i ugledu Srbije kao države. Ali, ona nije pala s neba, njome je samo ovjereno raspoloženje većeg dijela srpske javnosti. Zar je drukčije i moglo biti u zemlji čiji je aktuelni predsjednik i sam četnički vojvoda i čiji patrijarh licemjernu odluku jednog suda proglašava “lekovitom istinom za srpski narod”. Srbija je, dakle, prošlog četvrtka odlučila da živi sa Dražom na postolju četničkih zločina. Što je još poraznije, evidentno je da ovdje nije riječ samo o rehabilitaciji komandanta četničkog pokreta već o rehabilitaciji jedne zločinačke ideologije. A to već ne može biti isključivo srpska stvar, nego je to stvar i susjednih naroda, žrtava te iste ideologije.

Obično se smatra da je povampireno četništvo u Srbiji svoju promociju doživjelo na čuvenom mitingu na Gazimestanu, kada se u milionskoj masi našla ogromna rulja bradonja zakićenih četničkim znamenjem. Međutim, virus četništva zarazio je srpsku javnost mnogo prije dolaska Miloševića na vlast. Nakon izvršene regrutacije među piscima, istoričarima, univerzitetskim profesorima, akademicima i novinarima, mrziteljima Tita i komunizma, krenuo je stampedo novih Dražinih prvoboraca. Kad je Milošević postao vođa, od njega je traženo samo jedno – da stvori ono što nije uspio stvoriti Draža Mihailović – veliku Srbiju. Vuk Drašković, autor romana “Noć Đenerala” i organizator četničkog okupljanja na Ravnoj gori, neumorno je tvrdio kako je njegov omiljeni Čiča bio komandant prve antinacističke gerile u Evropi. Drašković je ovih dana izjavio da je pomenutom sudskom odlukom “rehabilitovana i Dražina vojska i čitava Srbija”. Teško je probaviti ovakve i slične laži, ali stvarni problem je u tome što ljudi kakav je Drašković ima i previše. Vuk je naše, hercegovačke gore list, obrazovan je i nije glup, pa ako već zanemaruje istorijske istine, mogao bi se barem upitati zašto je sudska rehabilitacija četništva izazvala gnjev među Bošnjacima, ujedinila ih u bijesu i pokrenula erupciju njihovih kolektivnih emocija, nepuna dva mjeseca uoči obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici.

Klali su četnici i Srbe u Srbiji, i Hrvate u Dalmaciji, i komuniste i partizane gdje god su stigli, ali su i tada, kao i u minulom ratu Bošnjaci bili najveće žrtve četničke kame. Uostalom, Karadžićev koncept etničkog čišćenja ne razlikuje se nimalo od Mihailovićevog koncepta velike Srbije. Bosna i Hercegovina je najvažniji prostor za dokazivanje kako Dražinog kolaboracionizma, tako i njegovih zločina. U bitkama na Neretvi i Sutjesci, četnici su se, zajedno s italijanskim i bugarskim snagama, borili na strani Nijemaca. U Bici na Neretvi, gdje su doživjeli težak poraz, učestvovalo je čak 19.000 četnika! O razmjerama četničkih zločina nedvojbeno govori dokument poznat kao Instrukcije Draže Mihailovića potčinjenim komandantima Pavlu Lasiću i Pavlu Đurišiću, izdate 20. decembra 1942. godine. Obrazlažući ciljeve četničkih odreda, Mihailović piše: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. Nužno je čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, kao i čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa…” Kako su ove instrukcije izvršene pokazuje Đurišićev izvještaj od 13. februara 1943. upućen lično Draži: “Akcija u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu protiv Muslimana izvršena je… Sva muslimanska sela potpuno su spaljena, sva imovina je uništena, izuzev stoke, žita i sena… Pristupljeno je potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Kod naših je bilo ukupno 22 žrtve, kod muslimana 1.200 boraca i oko 8.000 ostalih, žena, dece i staraca. Uništeno je i sve ostalo muslimansko stanovništvo…”

To su činjenice koje se ničim ne mogu mijenjati. Nijedan sud, pa ni Viši sud u Beogradu, nije nadležan za uspostavljanje neke nove, falsifikovane prošlosti. Četnički pokret bio je zločinački pokret, njegovi zločini su historijski dokazani i predočeni najširoj javnosti na suđenju Draži Mihailoviću. Draža je bio zločinac, pa je kazna koja mu je izrečena bila pravedna i jedino moguća. Njena štetočinska i krajnje tendenciozna revizija, do koje ne bi moglo doći bez saglasnosti ljudi iz državnog vrha Srbije, zapravo je osveta snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, ona je i završni udarac jugoslovenskom partizanskom pokretu, koji je sa Titovom smrću doživio slom i kao takav više ne postoji.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari