Miloradu Dodiku je ovo prvi referendum, a drugo referendumsko pitanje: ono treće o secesiji Republike Srpske, koje obećava za 2018, uopće ne ovisi o njemu.

Piše: Mustafa ef. SPAHIĆ

Alea acta est – Kocka je bačena. Cezar je prešao Rubicon i umarširao u Rim, a Miloradu Dodiku je ovo prvi referendum, a drugo referendumsko pitanje: ono treće o secesiji Republike Srpske, koje obećava za 2018, uopće ne ovisi o njemu, nego o stavu međunarodne zajednice, prije svega Zapada i PIC-a, prema Dodiku i njegovom prvom održanom referendumu. Ovdje je bitno navesti i ponoviti da su sve akcije i reakcije SAD-a, Zapada i međunarodne zajednice u BiH od 1992. godine do danas bile neiskrene, nepravovremene, neprimjerene, nepotpune, nekompletne, neefektivne, neefikasne, neke pogrešne i promašene, a sve odluke i aktivnosti uslijedile su sa zakašnjenjem.

Rusija i Srbija

Za razliku od Zapada i međunarodne zajednice, Rusija i Srbija saglasno svojim političkim ciljevima i interesima, preko RS-a u BiH djeluju promptno, efektivno i efikasno u svoju korist, na štetu Bosne i Hercegovine.
Da nije tako, zar bi se dogodilo sljedeće: “Podsetio bih na jedan događaj koji se zbio krajem augusta (mjesec prije referenduma), to je bila zajednička policijska vežba Srbije i Republike Srpske na granici između BiH i Srbije. Na završetku te vežbe predsednik Srbije je rekao da svi njeni učesnici misle kao jedan, da se u srcu osećaju kao jedan i da tako trebaju da se ponašaju. Iako je to bila policijska vežba, on ju je ocenio, kako je rekao, vojničkom ocenom vrlo dobar. Dakle, na vrhu države imate aktere koji govore, možda ne tako brutalno, identične stvari koje izgovara ministar inostranih poslova. On nije nikakav izuzetak. Kao i devedesetih, tako i danas, BiH je država koja se nipodaštava, država čije se postojanje pratkično ne priznaje”, iskreno i pošteno zapaža Dejan Ilić, a Nemanja Stjepanović uočava: “A kada je reč o odnosu prema BiH, Dačić se prema njoj odnosi sa najvećim ponižavanjem. Naravno da nije Dačić jedini koji koristi agresivnu retoriku. Stvara se situacija u kojoj se proizvode neprijatelji. Sledeći korak je odbrana srpskog naroda, što je zapravo model koji je koristio Milošević uoči sukoba u Jugoslaviji. Prvo proizvedemo neprijatelje u regionu, Srbiji i međunarodnoj zajednici, onda sledi priča o odbrani srpstva i Srbije. Tu reč odbrana Srba i Srbije koristi i premijer Vučić.”
Pošto Srbija, po tvrdnjama Vojislava Šešelja, Dejana Ilića, ali i opozicije na vlasti ima samo jednu osobu, Aleksandra Vučića, to što izjavljuju ministri Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Marko Đurić, Nebojša Stefanović i politički pitbuli Nemanja Kusturica, Nikola Selaković i Milovan Drecun, to je Alter ego – drugo javno Ja Aleksandra Vučića. Zapravo, sve što Vučić izjavljuje i govori je u funkciji da sakrije ono što misli, namjerava i radi, a navedena sedmorka predstavlja medijske jahače apokalipse. Zato je stav Vlade Srbije naspram referenduma u RS-u potpuno podal, licemjeran i lažan.
Taj i takav odnos ima daleke i duboke unutrašnje i vanjske korijene. Pošto se u društvenoj, posebno političkoj i državnoj stvarnosti ništa ne može shvatiti, objasniti i razumjeti bez imenovanja i definiranja, krenimo redom. De facto Srbija nikada nije priznavala i poštovala BiH kao zemlju i državu: “Uostalom, Bosna je oduvijek bila i bit će strateški cilj Srbije. Teritorijalno širenje fiks-deja je svih srpskih vladara još od Nemanjića. Od tog se cilja ne odustaje. Zar o tome nije govorio predsednik SANU-a Vladimir Kostić? Odrecimo se Kosova, poručuje, ono je izgubljeno, okrenimo se Republici Srpskoj. Nedavno je na jednom zatvorenom sastanku Boris Tadić to ponovio. Zbog svega ovoga dobrim delom krivim EU, njenu pasivnost”, piše Dušan Bogdanović.
Ni de facto ni de iure Srbija ne priznaje Srbe u BiH kao politički subjekt koji svoj umni identitet, dignitet, vjerodostojnost i politički subjektivitet traže u državi Bosni i Hercegovini, nego ih tretira kao pogonsko gorivo u projektu ostvarenja velike Srbije u kojoj je “Bosna srpska Sparta, Crna Gora drugo oko u glavi, Kosovo najskuplja srpska reč, a Makedonija južna Srbija. Hrvati i Slovenci su nešto drugo, pa ako hoćete i bosanski Turci (Bošnjaci), a Srbi iz BiH treba da idu svi na front, a ne da se bave politikom. Šta imaju oni da rade. Mi se (Srbija) brinemo i mislimo za sve Srbe, a oni da slušaju. Pravo da vam kažem, manje ih mrzim nego Hrvate… ta ne bi znali šta su da nema Srbije. Mi smo od njih stvorili Srbe”, izjavio je daleke 1920. predsjednik vlade Kraljevine SHS Milenko Vesnić.
Problem svih problema i pitanje svih pitanja je što su Srbi u BiH u većini pristali da budu sluge i zatočenici ideje i projekta velike Srbije, a ne ravnopravni i slobodni, politički subjekti BiH. Nažalost, nisu usamljeni. Kako primjećuje Dejan Ilić: “Naravno, srpski političari nisu u tome usamljeni, jer i političari u Hrvatskoj, nažalost i Zoran Milanović, imaju isti takav odnos prema BiH. BiH se i dalje vidi kao potencijalni plen.” Nepobitan dokaz ove tvrdnje je strateško savezništvo na relaciji Dodik – Čović koje je samo nastavak osovine i tandema Karadžić – Boban, Milošević – Tuđman i Cvetković – Maček: “Nažalost, hrvatski politički korpus u BiH, posebno Čović, poslednjih meseci sve više postaje aktivan činilac u Dodikovoj igri razbijanja BiH. Ta politička grupacija je samo naizgled pasivna, ili možda želi da stvori utisak pasivnosti, iako suštinski sve otvorenije podržava politiku predsednika RS-a”, tvrdi prof. Žarko Korać.

Lanac nesreća

Nažalost, pošto nikada nijedna nesreća ne dolazi sama, a sve su različite i tragično interesantne, tako je i Srbija, kao Republika srpska za nju, podanički vezana za Rusiju. Osnova političke filozofije Nikole Pašića: Bog, Narod i Rusija uvjetovala je osnovnu političku praksu kod Srba unazad 150 godina, političku slobodu i svenacionalno ujedinjenje Srba na Balkanu u jednoj narodnoj državi sa narodnom samoupravom i vođeno narodnom partijom – Radikalnom. Sve političke stranke od tada u Srbiji u programima imaju političku slobodu i nacionalno oslobođenje sa neograničenim osloncem na Rusiju, a nijedna nikada nije imala kompletan, konkretan i kompetentan program privrednog, ekonomskog, industrijskog i tehnološkog razvoja. Umjesto programa ekonomskog razvoja krenulo se u osvajačke ratove.
Evo kako sliku Srbije unazad dva stoljeća vidi jedan od najboljih, najpoznatijih, najhrabrijih i najobrazovanijih novinara na prostorima bivše SFRJ Bora Krivokapić, u povodu promocije knjige Latinke Perović: “Dominantna i neželjena elita”, 10. oktobra 2015. u Beogradu. Pod naslovom “Srbija – demonska replika Rusije”, Oslobođenje je prenijelo Borin tekst 17. 10. 2015. godine. Evo dijelova tog teksta:
“Knjiga Latinke Perović – najcrnji je mogući bilans srpskog ‘gliba i krvi’, kako je detektovao ‘ukleti neimar’ Bogdan Bogdanović. Istorijski ishod u koji je nemilice i opskurno udavljeno pet-šest Srbija, dva vijeka i dvije Jugoslavije, bezmalo 10-ak generacija, nekoliko miliona ljudskih života, arhipelazi mladosti, ideala, snova. S kulminacijom kumulativne velikosrpske mizerije: galaksije zločina od upravo – jučer. A traje i danas. I pretrajavaće i sjutra. (…) Time primarno smrt! Sa svim mračnim i još patološkijim varijetetima – kako prema pojedinostima, tako i prema cijelim narodima – za vijek u srpskoj krvavoj kružnici. Od oficirskog masakra, posljednjih, prozapadnih Obrenovića (1903.) do državnog ubistva liberalnog, prozapadnog premijera Zorana Đinđića (2003.). Kako su bez razlike opjevani oslobodilački barjaci Prvog srpskog ustanka (Krleža), a i zastava istorijskog, bez premca srpskog antifašizma Neretve i Sutjeske (Vladimir Nazor), mogli skončati, nepovratno se srozati u srpskom nacizmu (Radomir Konstantinović) i Vukovara, Sarajeva i Srebrenice (1991.-1995.) kao i ‘puzajućeg genocida’ (Dimitrije Tucović nad kosovskim Albancima još od 1912)!
Nije poenta u priznanju Latinki Perović i za iznimni otkrivalački domet njenih izučavanja, koliko, da tim dometom dijagnoza ratne, velikosrpske krajnje konzekvence – međunarodno poražena i osramoćena četničko-informbirovska Srbija – još je teža i bolesnija. A posljedice gotovo sizifovski – neotklonjive. Naime, naučnom referencom Latinke Perović ispostavlja se da srpska reminiscencija Rusije nije kolokvijalna i benigna ona folklorna i tradicionalistička himnički slovenska i panslovenska, već disajno dubinska. (Samo dva dana pred referendum Dodik je 23. 9. 2016. išao kod Putina u Moskvu. To je sve ili gotovo sve; op. aut.).
U srpskoj nacionalnoj svijesti hemijski kristalizovana kao idejna i ideološka, kao pupčana i organska. Mentalitetska, ali i mentalna. Krvna, ali i rodoskrvna. Najposlije i kao neraskidiva. Hemija – invalidne amputacije oksigena katarze. Time se Srbija ruski motiviše i deklariše kao ‘glavni narod’ na Balkanu, a zapravo instalira kao rusko-azijski instrument u Evropi. I još pogubnije, time se Srbija, njenom inercijom i srpski narod, agresorski legitimiše kao antiintegracijski činilac, što Srbiju permanentno survava u sukobe i ratove sa svima oko sebe, pa i u sukobe unutarsrpske i unutar same Srbije. Takva infektivna srpska ‘radijacija Rusije’ nije mogla da ne bude i faktor, dugoročni faktor rastakanja i ratnog razaranja ‘državnog maksimuma Titove Jugoslavije’. Iako je prvih ratnih godina Latinka Perović tačno odredila da je ‘Jugoslavija poražena iznutra’, nije u koliziji s davnom proročkom opaskom Koče Popovića: ‘Hruščov nas je pomirenjem praktično uništio.’ (Nije šala, Rusija je jedina zemlja u svijetu koja je javno podržala referendum u RS-u; op. aut.). Od tada i rusko, po indeksu, razvrstavanje i intigiranje jugoslovenskog vođstva (i srpskog) na prosovjete i antisovjete. I kad je na čelo ‘antisovjeta’ prikovan Milovan Đilas. Niti je jedan od vodećih ‘antisovjeta’ Marko Nikezić još i aprila 1969. godine javno, dakle, namjerno dostupno i Rusima slučajno isticao: ‘U ovoj fazi borbe protiv Kominforma.’ Okupacijom Čehoslovačke (od SSSR-a 1968.) bili su zapečaćeni izgledi reformskih, znači i liberalnih inicijativa, tada životno neophodnih i Srbiji i Jugoslaviji. Kao što – osim na štandu gubernijske politike – nije Rusija ni sada stavila veto na britansku rezoluciju o srpskom genocidu u Srebrenici (juli 2015. godine), već je Rusija time sarkastično (po srpskoj zamolbi) zabravila veto na evropsku budućnost Srbije. I inače, glavna karakteristika srpske radikalne politike: da se najslabije vidi ili odbija da se vidi ono što je najočiglednije. Umjesto, kako se voli reći ‘suočavanja s prošlošću’ (a u boljoj kulturi reklo bi se denacifikacija), ruski veto Srbiju potpomaže jedino u naknadnom zločinu, a to će reći – u identifikaciji sa zločinom Srbije. Kao da se bez utvrđivanja (i priznanja) karaktera srpskih agresorskih ratova može postići karakter – neagresivnog pomirenja. Kad se dželati promiču u žrtve. Što veća gomila zločina, to manje stida. I cinični viškovi bestidnosti. Politički reakcionar, građanin Dostojevski sigurno ne bi odobrio istoimenom književniku kad je napisao: ‘Rusija je igra prirode, ne razuma.’ A Srbija? S tim upitom zaklopio sam ovu beznadežnu knjigu: ‘Ili knjigu samrtne beznadežnosti. I pustinjske. Kad čak ni ovolika i ovakva, čak i očiglednija planina istorijskog beščašća nije razlog za triježnjenje. Stvarno, može li se pisati srpska poezija poslije – Srebrenice.”

Sila argumenata

Dubljeg, mudrijeg, argumentiranijeg, teorijski i politički sadržajnijeg, analitički i po sintezi utemeljenijeg, a po opsegu većeg i po sadržaju manjeg teksta na ovu temu od Borinog nisam pročitao. U pitanju je znanje i saznanje, razumijevanje, povezivanje i kontekstuiranje činjenica u društveno-vremenskom prostoru. Riječ je i o odvažnosti, vjerodostojnosti, uspravnosti, karakteru i hrabrosti autora koji jedino uzmiče pred silom argumenata, a prezire i prkosi svim argumentima sile.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari