Piše: Jusuf Trbić

“Dok je u svijetu budućnost neizvjesna, jedino je na Balkanu budućnost izvjesna, a prošlost neizvjesna”, napisao je američki profesor Immanuel Valerstein. Od smrti pokojne Jugoslavije bez prestanka rade veliki pogoni za proizvodnju nove prošlosti, koji su u prašinu pretvorili decenijama stvaranu zvaničnu kulturu pamćenja i uveli na velika vrata čitav sistem svojevrsnog kontra pamćenja, kako su neki teoretičari nazvali ovu industriju zaborava i konstruisanja bolje, podobnije istorije. Nove države iznikle iz nekad uzorne jugoslovenske zajednice naroda nastale su na talasu nacionalizma, koji je konkretnoj, realnoj državi, sazidanoj na čvrstim temeljima antifašizma,  suprotstavio veliku iluziju – iznova konstruisanu istoriju, koja ima zadatak da, po svaku cijenu, legitimiše sadašnje nacionalističke politike i sisteme. A oni su nastali i traju nasuprot drugima, kao svojevrsna anti-kulturna revolucija duha, oblikovana etničkom mržnjom, vjerskom dogmom, palanačkim duhom, zatvorenošću, lažnom stvarnošću, falsifikovanjem činjenica, svakodnevnom proizvodnjom istorije koja, kao stoglava hidra, stalno mijenja obličje, boju i glas. Novi model kolektivnog pamćenja, zasnovan na potpunoj, radikalnoj reviziji i misaonom i metodološkom haosu, slijedio je u potpunosti opšti nered u društvu, slom sistema moralnih normi, vjerovanja, vjekovnih istina, prava i obaveza pojedinaca i kolektiva.  U jednom tekstu Gojko Berić kaže : “ Kultura sjećanja, svojstvena civiliziranom svijetu, još jednom se manifestovala kao kultura zaborava. Novi pobjednici falsifikovali su život čitavih generacija, kako bi sve što je nekad bilo dobro iščezlo iz naše memorije, školskih udžbenika i javnog govora. Učinak nacionalističke kampanje – političke, akademske i medijske – bio je fascinantan : većina građana bivše zajedničke države, negdje manje, negdje više, živi sa spoznajom kako nije pametno imati dobro mišljenje o bilo čemu što je u vezi sa Jugoslavijom.” Zbog toga” , kaže Berić, “Jugoslavija danas izgleda kao civilizacijski napredak u odnosu na nacionalističke državice nastale njenim raspadom.” Jer, Jugoslavija je počivala na principu jedinstva različitih etničkih grupa, a nacionalistička svijest živi na ideji etničke države i nemogućnosti da različiti narodi mogu živjeti zajedno. Parola “ Svi Srbi u jednoj državi” bila je poklič kojim smo svi mi s ovog dijela Balkana gurnuti u pakao. Ili džehenem, kako ko.

 

Naprijed u bolju prošlost 

       “Srbija odbija da se na otvoren i neinstrumentalan način bavi prošlošću, ali se zato, kao u nekoj otrcanoj frazi, prošlost bavi Srbijom”, zapisao je istoričar Nenad Dimitrijević. Ta prošlost, puna lažnih slika, mržnje, mraka, krvi  i patnje, pretvorena je u stvarnost u kojoj je moguće, prema znamenitoj izjavi Božidara Vučurevića, porušiti, pa nanovo izgraditi “još stariji i ljepši Dubrovnik”.

Tako smo svi mi na ovom dijelu Balkana počeli da živimo u nekakvoj izmišljenoj, lažnoj stvarnosti, kao drugoj strani stvarnog života.

A to mračno naličje života ostvaruje se kao falsifikovana stvarnost, u kojoj prošlost i sadašnjost mijenjaju mjesta, u kojoj se najočiglednije istine uspješno zamjenjuju najvećim lažima, u kojoj se na glavu izvrće svaki sistem vrijednosti, svaka moralna norma, svaki kulturni obrazac, svaka činjenica svakodnevnog života. “Prošlost nije ono što se zaista dogodilo, nego mitovi u koje je složena, spakovana i izložena na tržištu”, pisao je Filip David u svojim “Fragmetima iz mračnih vremena” iz 1996. godine. “ U tom svetu oslobođenom savesti, morala, poštenja, časnosti, zasnovanom na falsifikatima, oni se pojavljuju kao proizvođači i čuvari obmana, na kojima zasnivaju svoj vrli novi svet…Proizvodnja falsifikata u mračnim vremenima nadmašuje sve druge oblike proizvodnje.”

Kreiranje nove prošlosti, koje je sistemski upražnjavano u komunističkom svijetu, postalo je masovna misaona disciplina, posebno u istočnoj Evropi, nakon pada komunizma, kad su novi nacionalistički režimi odlučili da se obračunaju sa svojom dojučerašnjom ideologijom i da potraže sigurniji oslonac svojoj vladavini. To je značilo konstruisanje novih nacionalnih identiteta koji sad, za razliku od nekadašnjeg obaveznog modela zajedništva i jednakosti svih, bez obzira na etničko porijeklo, moraju počivati na razlikama i sukobima, na vjekovnoj mržnji koja više ne dozvoljava nekadašnji život jednih sa drugima.  Nova realnost, koja je zahtijevala novi oblik zajedništva, tražila je svoju potvrdu u prošlosti, a da bi je tamo našla, morala je istoriju napisati ponovo, tako da ona odgovara aktuelnim obrascima.  Područje bivše Jugoslavije, a posebno Srbije,  može se, u tom smislu, posmatrati kao neka vrsta eksperimenta, koji može poslužiti i kao opšti primjer kuda vode podjele i ekstremni nacionalizam. Pola vijeka je na tom prostoru građena svijest o  zajedništvu, koje je počivalo na zajedničkoj istoriji, kulturi, jeziku, običajima, i  nije bilo nimalo lako sve to preokrenuti, za kratko vrijeme, u politiku sukoba, koja će mobilisati mase. Zato je primijenjen originalni koncept kreiranja nove patriotske istorije, koja može opravdati brutalne ratove za čiste nacionalne države. U eseju “ Tumačenja istorije, sistem vrednosti i kulturni obrazac”, prof. Dubravka Stojanović kaže : “  Umesto da, kao u Hozbaumovoj teoriji, sadašnjost pravi sebi potrebnu prošlost, primenjen je suprotan postupak – menjala se prošlost da bi se proizvodila sadašnjost. Bilo je potrebno da se iz prethodnog koncepta “bratstva i jedinstva” pređe na suprotan model istorije koji je trebalo da dokaže da su jugoslovenski narodi živeli u neprekidnoj konfliktnoj prošlosti, da je sukob bio njihov “modus vivendi”. Samo je tako rat koji se pripremao mogao biti predstavljen kao “logičan i neminovan”. Drugim rečima, pošto se sadašnjost nije mogla tako brzo izmeniti, a Jugoslavija se nije mogla tako lako razbiti i prekomponovati u etnički očišćene nacionalne države, bilo je lakše prvo izmeniti model nacionalnog pamćenja, promeniti prošlost, i onda, na osnovu tog izmenjenog obrasca intervenisati u sadašnjosti. Tako je prvo, preko paraistoriografije, pisanih i elektronskih medija, napravljen konfliktni koncept istorije da bi, onda, večiti konflikt postao stvarnost koja je mogla delovati sasvim prirodno, kao logički nastavak vekova sukoba srpskog sa, takoreći, svim ostalim narodima.”

Stvaranje novog identitetskog obrasca, koji je počivao na izmišljenoj, mitološkoj prošlosti, kultu žrtve i potrebi “ispravljanja istorijskih nepravdi”, na biološkom jedinstvu etničkog kolektiva i unaprijed utvrđenoj moralnoj čistoti, omogućila je ogromna državna, politička, medijska, vjerska i kulturna mašinerija, koja je radila bez zastoja.

Za tu balkansku masovnu industriju nacionalističke magle pogonsko gorivo je postala novokomponovana etno-religijska svijest, koja u blato iluzija zaranja lako, kao nebo u more. Ta svijest živi i traje u riječima, simbolima, mitovima, legendama, čudima, u odbojnosti prema drugima i strahu od civilizacije, jer je ograničena, okoštala, nesigurna, provincijalno uplašena od raznolikosti i konkurencije ideja, od prožimanja kultura i otvorenosti duha. Ta svijest je uplašena pred znanjem, istinom, obrazovanjem, pred svim onim što nadilazi i poništava uski svijet palanačkog duha. Ta svijest, taj duh mase,  zov krda, osjećaj inferiornosti pred stvarnom  istorijom, sve to favorizuje ljude koji zatvaraju oči, zaključavaju mozak i slijede poslušnički poziv nacionalističkog i njemu upodobljenog religijskog vođstva, ne obazirući se ni na svoje, a još manje na tuđe žrtve. Mračna vremena i dalje traju, i tama je sve gušća, tama koja ovom dijelu Balkana tako dobro pristaje.

 

(nastaviće se)