Piše: Gojko Berić

Bože, spasi Hrvatsku – mole se ovih dana čelnici Nogometnog saveza susjedne zemlje, zabrinuti za sudbinu svoje reprezentacije, kojoj prijeti izbacivanje iz kvalifikacija za naredno Evropsko prvenstvo. Odluku o tome kako će Hrvati biti kažnjeni, UEFA će, kako je najavljeno, donijeti sredinom idućeg mjeseca. Mobilno stanje u “krovnoj kući” hrvatskog nogometa nastalo je nakon kvalifikacione utakmice Hrvatska – Italija, odigrane 12. juna u Splitu, kada je na travnjaku stadiona u Poljudu primijećen kukasti krst, vješto ucrtan u vidu hemijskim sredstvom spaljene trave. Prošlo je dvije sedmice od tog događaja, a misterija splitske “svastike” još nije riješena. Nacija je podijeljena, mediji su takođe ostali na svojim prepoznatljivim pozicijama, a dvije vodeće političke partije ušle su u novu predizbornu svađu. SDP se ovom nacionalističkom provokacijom bavi vođen geslom “Svastikom umlatiti HDZ”, dok Tomislav Karamarko, naprotiv, tvrdi da su to klasične ideološke podvale SDP-a. Desničarski političari nisu mogli da ne osude ovaj čin, ali ga nazivaju “huliganskim ispadom”, a nikako smišljenim napadom na Hrvatsku, ali ni njihovi politički protivnici ne idu mnogo dalje u identifikovanju stvarnih uzroka ove nacionalne blamaže. Bilo bi smiješno reći da je riječ o neobaviještenosti bilo jednih ili drugih, pa jedino objašnjenje za njihovu suzdržanost od stvarne dijagnoze jeste politički oportunizam. Mnogo direktnija je bila bivša predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor, koja je izjavila: “Licemjerno je osuđivati jučerašnju sramotu, a prešućivati, uz osmijeh, tobožnji stari hrvatski pozdrav koji odjekuje našim stadionima.”

Pišući o tome u Jutarnjem listu, Jelena Lovrić jednako deplasiranim naziva Milanovićevo lamentiranje da se ovakvo zagađivanje javnog prostora ne može spriječiti “ni organizacijski ni politički” i Karamarkovo distanciranje od diverzije na Poljudu i njegovo proglašavanje HDZ-a antifašističkom strankom: “Hrvatska je puna iscrtanih kukastih križeva i ušatoga U, a sada svi glume zapanjenost. HDZ osuđuje svastiku u Splitu, ali je istodobno i dalje u ljubavi s onima koji se takvim znakovljem kite. Stranka insistira na odgovornosti policije i sigurnosnih službi za poljudsku sramotu, premda sama preko svojih ljudi gospodari Nogometnim savezom, koji uporno, već godinama, koketira s ustašlukom, čuvajući leđa igračima koji izvikuju Za dom spremni – pozdrave ili povlađujući navijačima koji ih skandiraju.”

Nema mira ni u Nogometnom savezu BiH, protiv kojeg je UEFA takođe pokrenula disciplinski postupak zbog incidenta na utakmici naše reprezentacije protiv Izraela u Zenici, kada su domaći navijači zviždali himni Izraela. Bilo je, navodno, i rasističkog ponašanja. Dolazeći na stadion, dio navijača naše reprezentacije izgazio je i zapalio zastavu Izraela, ali kako se incident desio izvan terena, organizator utakmice ne snosi za to nikakvu odgovornost. U poređenju sa događajima na Bilinom polju, hrvatski grijeh je mnogo veći. Ali i hrvatski ulog je mnogo veći. Naravno, nacionalizam, šovinizam, fašizam, nazovite to kako hoćete, nisu isključivo hrvatski proizvod. Ima ga na političkim pijacama širom Balkana, da dalje ne idemo. Zloglasna parola “Nož, žica, Srebrenica” postala je njihova metafora. Banjaluka je njeno rodno mjesto, a 9. novembar 2002. datum je njenog rođenja. Tog dana, na utakmici tek ustanovljene Premijer lige između Borca i Željezničara, navijači domaćeg tima istakli su ogroman transparent sa natpisom “Nož, žica, Srebrenica”. Prošlo je od tada više od dvanaest godina, a najpoznatiji srpski nacistički slogan, koji najdirektnije veliča genocid u Srebrenici, i danas ima svoju praktičnu upotrebu. Obišla je ta parola valjda sve stadione u Republici Srpskoj, u vidu transparenta ili njenog navijačkog skandiranja.

Golemi transparent sa zastrašujućom porukom dospio je i na stadion Marakanu u Beogradu, gdje su u oktobru 2005. nogometne reprezentacije SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine igrale odlučujuću utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Donijeli su ga navijači iz Republike Srpske. Na njihovom drugom transparentu pisalo je: “Hvala ti, Ratko”. Hvala ti, junače, što pobi tolike Turke! A što se Srbije tiče, ona može izgubiti od svakog samo ne od “Turaka”. Stadionom su odjekivale četničke pjesme, a kad je Mateja Kežman postigao jedini i pobjedonosni gol, Milorad Dodik i još nekolicina deputata iz Republike Srpske, koji su sjedili u počasnoj loži, ustali su  i stali se razdragano grliti. Strašno je bilo gledati prizore fašističkog orgijanja, a nekako je još užasnije podsjećati ih se danas, kada se bliži dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici i kada, umjesto dužnog pijeteta prema žrtvama, politika iznova provocira kolektivne resentimane. I srpski i hrvatski nacionalizam hrane se fašističkom ideologijom četništva, odnosno ustaštva i u tome je njihov specifikum. Srpsko društvo se nikada nije temeljito obračunalo sa četništvom, niti je hrvatsko društvo učinilo to sa ustaštvom. “Kukasti križ dio je trajne pronacističke orijentacije većine hrvatskih navijača”, pisali su ovih dana italijanski listovi, dok američka agencija Associated Press navodi da je splitska “svastika” postala “najočigledniji simbol porasta nacionalističkih osjećanja koja preovladavaju u najnovijoj članici Evropske unije”.

Zvuči žalosno, ali proteći će još mnogo vode dok nacističke parole u balkanskoj verziji, poput “Nož, žica, Srebrenica”, “Srbe na vrbe” ili “Kolji balije” ne završe na smetljištu istorije. I zato, ko god manifestacije fašizma, stadionske ili u formi crnih grafita, pripisuje budalama i huliganima, taj prikriva nacionalizam vlastitog naroda. Umjesto zaključka, citiraću poznatog britanskog sociologa Garya Armstronga, koji je svoje naučno istraživanje posvetio pitanjima sportske kulture: “Navijači često javno izražavaju mišljenje o kulturnom modelu, o rasama ili polovima, sa kojim se milioni slažu, ali se jedva ili nikako ne usuđuju da izraze. U tom smislu, navijači predstavljaju gotovo idealan razglasni uređaj za različite vrste političkog djelovanja.”

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari